hr-HR http://jagoda-radojcic.blog.hr Posljednjih godinu dana, kao i većina poštenih građana, opsesivno razmišljam o tome kako pomoći domovini da se izbavi iz nevolje. Svi pričaju o... http://jagoda-radojcic.blog.hr/2012/04/1630721883/mala-bara-puno-krokodila.html Jedna od prvih stvari koju mora naučiti svaki hrvatski poduzetnik: u poduzetništvu nema mjesta razočaranju. Taj osjećaj je rezerviran za šiparice i nesretnike na dnu hranidbenog lanca. Ako te netko natege, prevari, opljačka, uništi, prevede žednog preko vode, vjeruj, zaslužio si to. Ako ti otmu godišnju zaradu, ili te zavaljaju za robu koju si platio, a oni ti je ne isporuče jer su u poteškoćama, i to si zavrijedio. Ako ti unište firmu zbog poslovanja s državnim tvrtkama koje ti ne plaćaju, a da te ta ista država, vlasnica tih istih državnih kompanija, istovremeno prisiljava na plaćanje svih poreza i prireza na njihove neplaćene račune, sam si kriv. Ako od bilo koga očekuješ pomoć, a nisi član stranke, ti si, bratac, naivna budala, a isto te ide ako bilo što dobrog i pozitivnog očekuješ od svoje države. Očekuješ li logične mjere i poteze državnih vlasti, zreo si za ludaru. U zaštitu države, njenu socijalnu osjetljivost, pravdu i pravednost vjeruju nakon skoro četvrtstoljetnog iskustva moroni i djeca vrtićkog uzrasta. Jednom je netko dao konciznu definiciju poslovnog okruženja u kojem djeluje suvremeni hrvatski poduzetnik: mala bara, puno krokodila! Sve su mi ove poduzetničke mudrosti pale na pamet nakon što je moj kompić, relativno uspješan hrvatski obrtnik, dobio prije nekoliko dana iz knjigovodstva obavijest da će obvezne doprinose s minimalnih 1800 kuna mjesečno koliko je do tada plaćao, morati povećati na 2200, tj. oko 22 posto. Kako o tome ništa nije čuo na Televiziji (tamo drame kad se cijena benzina poveća za lipu, dvije, tako da bi na povećanje cijena bilo čega od 22 posto valjda vrisnuli do neba) on je na trenutak pomislio kako je to neka loša HDZ-ovska medijska podmetačina novoj socijaldemokratskoj vlasti, da bi na kraju ustanovio kako je to ipak točno. Da su obvezna davanja ostala kao i do sada, kuburio bi on još koju godinu i postupno prebacio kompletan posao u Bugarsku. Ovako, kao čovjek koji uspješno opstaje u hrvatskom poslovnom terariju dulje od desetljeća, on je na Njihove mjere iste sekunde uzvratio adekvatnim protumjerama: pokrenuo je postupak formiranja trgovačkog društva s ograničenom odgovornošću na kojeg će kroz narednih mjesec, dva, prebaciti sve poslove iz obrta, otpustit će radnike te za par mjeseci kao i desetine tisuća obrtnika lijepo zatvoriti svoj obrt. Njegovi radnici će na burzi primati pola godine oko tisuću kuna i dobiti besplatno zdravstveno osiguranje, a kod njega vjerojatno nastaviti raditi u fušu. Možda ih i primi natrag na stalni posao u svoj d.o.o. ako mu država za to da poticaj. Ako ne nikom ništa. Dakako, nije tu riječ o 400 kuna mjesečno i može li on to platiti, već o nečem dubljem, suštinskom. Ako ti netko bez riječi objašnjenja mazne u trećem mjesecu mandata 5 tisuća kuna godišnje, poslao ti je savršeno jasnu poruku čemu se možeš nadati u narednim godinama. Naivcima koji se pitaju o logici poteza nove vlasti da preostaloj stotini tisuća obrtnika zavali šamarčinu, a da istovremeno optimistički najavljuje povećanje zapošljavanja, voljena država već ima spreman odgovor: to je učinjeno u interesu tih istih obrtnika i cijelog hrvatskog društva. Meni je tako prije nekoliko godina poznati SDP-ov menadžer objašnjavao kako mi se više isplati ako mu posao naplatim pet umjesto deset tisuća kuna, a mene je najviše fascinirala njegova vjera u to da ću ja njegovu mongoloidnu elaboraciju popušiti. Jednako tako, iz čiste ljubavi prema svom narodu, država je svojevremeno prodala strancima sanirane banke za petnaestinu novca utrošenog u njihovu sanaciju. Upravo zbog vjere u socijalnu pravdu i pravednost, nova politička ekip'ca dovlači svoje polupismene partijske kamerade i rodijake na čelna mjesta jednako kako je to radila prošla (HDZ-ovske supruge zamijenili su SDP-ovski bratići i sestrične). Državna vlast je zbog vjere u vlastiti narod i zbog skrbi za njega prodavala tvornice za jednu kunu, rasprodala je pola Jadrana, privatizirala INU za 20-ak posto njene realne vrijednosti i odrekla se pri tome upravljačkih prava, prodala nacionalni telekom za svotu koju je taj isti telekom zaradio u Hrvatskoj u narednoj godini. Zašto su nas zadužili do tragikomičnih razmjera Iz čiste materinske ljubavi za svoj napaćeni narod. Nakon što rasprodaju ovo malo što im je ostalo, počet će, kako stvari stoje, prodavati županiju po županiju (bit će da su upravo zbog toga državu podijelili na sitnije, upravno sasvim nelogične županije - parcele) Kad se samo sjetim onih seljačkih prenemaganja u predizbornoj kampanji: Sve ćemo vam dati, samo da spriječimo one lopove da se dočepaju vlasti. Nemate cestu Napravit ćemo vam cestu. Nemate dom zdravlja Izgradit ćemo vam dom zdravlja po najvišim svjetskim standardima. Nemate vrtića Otvorit ćemo 100 tisuća novih. Nemate djece Napravit ćemo vam djecu (kako su počeli, to bi obećanje čak i mogli ispuniti). Imam dojam da naši dužnosnici izmišljaju nevjerojatne nebuloze ne bi li nas isprovocirali i saznali do koje nas granice mogu zajebavati. Bez imalo pretjerivanja, bolje je Franjo Tahy brinuo o svojim kmetovima, negoli suvremena država o svojim autistično krotkim građanima (poduzetnike tu ne računam; nas ni nuklearna katastrofa neće dokusuriti). Da bilo koji hrvatski gospodarstvenik pokuša funkcionirati po modelima po kojima djeluje državna vlast, završio bi za šest mjeseci ili u zatvoru ili u ludnici, s trajno oduzetom poslovnom sposobnošću. A ove naše nesretnike nema tko zatvoriti niti strpati u ludaru. Oni jedni druge ne diraju, postigli su, bit će, nekakav pakt o nenapadanju, a kriminalna suština prokulja u javnost jedino ukoliko je neki zakinuti insider odluči progovoriti. Možda će nam Unija, ako joj se jednog dana napokon priključimo, poslati kadrove koji su nam u ovom trenutku najneophodniji kvalitetne i nekorumpirane psihijatre i zatvorske stražare. http://jagoda-radojcic.blog.hr/2012/04/1630721883/mala-bara-puno-krokodila.html Wed, 25 Apr 2012 21:48:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1630721883/mala-bara-puno-krokodila.html http://jagoda-radojcic.blog.hr/2012/03/1630368611/kultura-dousnistva.html Posljednjih godinu dana, kao i većina poštenih građana, opsesivno razmišljam o tome kako pomoći domovini da se izbavi iz nevolje. Svi pričaju o korupciji, afere pljušte jedna za drugom iz svih medija, a svatko tko iole drži do sebe uvaljan je bar u jednu mutnu priču. Čak su pjevači i manekenke shvatili kako je to najpouzdaniji put za postat celebrity pa se svim silama guraju u kazneni prostor, ne bi li se dočepali svojih pet minuta slave. Ali, stvari nisu nimalo idilične. Pričao mi je znanac koji radi u policiji, kako veliki problem kod otkrivanja kaznenih djela korupcije u Hrvatskoj predstavlja činjenica da se počinitelji skrivaju pa ih je teško otkriti. A kad jednog dana i ukebaš korupcionaša, on umjesto da skrušeno prizna i čvrsto obeća da će se odreći svog, po domovinu pogubnog poroka, počne sve to poricati, dokazivati da nije kriv iako policija i mediji jasno i glasno tvrde da jeste. A da ne govorim o silnim komplikacijama jer korupcionaši međusobno ne sklapaju transparentne ugovore, ne izvještavaju o svojim aktivnostima Finu, ne objavljuju transakcije u Narodnim novinama, služe se nekakvim budi-bog-s-nama mutnim računima, svoju rabotu izvode čak i u inozemstvu gdje nemaš ovlasti s hrvatskim specijalcima upadat nekom u stan, razbit mu kućnu pomoćnicu i slupat namještaj Muka živa. Na kraju se sve svede na to koliko novinara imaš na lageru, u kojoj si stranci, i, dakako, kakvi su ti odvjetnici. Ključna je stvar imati kvalitetnog doušnika. Nekog tko bi iznutra prikupljao informacije o korupciji, sistematizirao dokaze, tajno snimao konspirativne dogovore korupcionaša te o svemu pravovremeno izvještavao policiju i tužiteljstvo, pa kad na kraju u pratnji TV-ekipa skembaju počinitelja i na televiziji javno objave sva svoja saznanja i razvale sve u 150 medija, da ga sto Nobila, Prodanovića, Šerića ili Hanžekovića ne može više iščupat iz bajboka. I tu se sudaramo sa suštinskim problemom: odsustvom kulture doušništva. Umjesto da sistematski potičemo ljude da se upuste u doušničke vode, da ih ohrabrujemo, financijski stimuliramo, otvaramo katedre za doušništvo na fakultetima, mi smo to nadasve časnu i hvalevrijednu profesiju na kojoj počiva pravosudni, represivni, medijski i politički aparat učinili totalno antipatičnim. A kvalitetni doušnici ne padaju s neba. Moraju se uzgajati od malih nogu. Sovjetski dječak Pavlik Morozov, rođen 1918. u Gerašimovci kod Jekaterinburga, bio je vođa pionirskog odreda u svojoj školi. Kada je kao 13-godišnjak primijetio da njegov otac krivotvori dokumente o predaji žita te ih prodaje bogatim seljacima, savjesni je Pavlik prijavio oca tajnoj policiji NKVD-u. Neodgovornog tatu su sovjetske vlasti osudili na deset godina robije, a nekoliko dana poslije suđenja, dječakov su stric, djed, baka, rođak i mlađi brat zajednički ubili savjesnog Pavlika. Njihovo nedjelo je ubrzo otkriveno, a tisuće brzojava počelo je pristizati iz cijelog SSSR-a u kojima se tražila najstroža kazna za ubojice poštenog pionira. Sovjetska vlada ga je na koncu proglasila herojem. Nije bilo većeg mjesta u Sovjetskom Savezu bez njegovog spomenika, škole ili bar pionirskog odreda koji nije nosio ime maloljetnog heroja. O njemu su sovjetski umjetnici skladali opere i pjesme, snimali su filmovi, a škola u Gerašimovci koju je pohađao mali heroj, postala je svetište koje su posjećivale bezbrojne školske ekskurzije iz cijelog Sovjetskog Saveza. Razmišljajući o tome, prvo mi je palo na pamet - što radi naša Crkva Zašto nemaju ni jednog sveca zaštitnika doušničke profesije koja itekako koristi državi (Bogu Božje, caru carevo). Da su se kojom srećom bacili na poučavanje mladih vještini denunciranja, umjesto progonu komunista s 22 godine zakašnjenja, tko bi im danas prigovarao zbog prevelike apanaže I ne samo to. Dobivali bi još i dodatne zaslužene prinadležnosti iz MUP-a, tužiteljstva, političkih stranaka, pravosuđa, medija... Držali bi ih kao malo vode na dlanu. Uostalom, mito i korupcija se spominju u negativnom kontekstu na čak 11 mjesta u Svetom Pismu, i ne vidim ozbiljnog teološkog razloga zašto toj pedagoškoj cjelini ne bi bilo posvećeno bar nekoliko godina vjeronauka Zamišljam vjeroučitelja, kako ispituje dječicu o tome kakvim su se protupravnim aktivnostima bavili od prošlog sata do danas njihovi roditelji, kako bi o tome nakon nastave izvještavao nadležne: - Hajde Ivane, prepričaj mi svojim riječima sadržaj 8. poglavlja Prva knjiga o Samuelu, o primanju mita Da li je sličnih aktivnosti bilo u tvojoj užoj obitelji Detaljno ih opiši i potkrijepi materijalnim dokazima. - Reci ti meni, Teica, što Svevišnji kaže Mojsiju u 23. poglavlju Knjige Izlaska o pravu, pravdi i pravednosti te o primanju mita Da li je tvoj tata, menadžer, prekršio posljednjih dana ovu Božju zapovijest Jesi li mu u radnu sobu postavila mikrofon, kao što smo se na prošlom satu dogovorili Pa da nakon svega vidim tog baju koji bi se usudio zucnuti protiv vjeronauka. Prolazili bi pokraj vjeroučitelja pokorno skidajući kapu, šuljajući se uza zid i gledajući u pod, da ih ne uoči. Vremenom bi kultura doušništva rasla i razvijala se do neslućenih razmjera, a našom bi zemljom, kao što lijepo kaže prispodoba u 5. Mojsijevoj, konačno potekli med i mlijeko. http://jagoda-radojcic.blog.hr/2012/03/1630368611/kultura-dousnistva.html Wed, 21 Mar 2012 21:08:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1630368611/kultura-dousnistva.html http://jagoda-radojcic.blog.hr/2012/02/1630062797/acta-je-probni-balon.html S vremena na vrijeme lansira se u javnost neki mutni pojam od kojeg par mjeseci ne možeš disati: pretpristupni fondovi, pridruživanje EU, euroatlantske integracije, projektna dokumentacija, sinergijski učinak Tim mističnim izrazima mladići u polumračnim kafićima zavode djevojke (Prikupljam projektnu dokumentaciju za pretpristupni fond, šapće joj on na uho, a ona zadivljeno trepće okicama), raznorazni šalabajzeri muljaju šefovima zašto nisu na vrijeme obavili svoj posao (bi oni, ali izostao je sinergijski učinak), vješti političari bajaju neukom stranačkom članstvu (Joža nije dobil poticaja zbog euroatlantskih integracija, što ponosni Joža u svojoj glavi prevodi da mu je novce od poticaja za kuruzu zdipil osobno Barack Obama). Nedavno je u domaću javnost plasiran jedan takav novi pojam skriven iza mračnog akronima ACTA. U stripovskoj percepciji svijeta, odmah smo shvatili da je ACTA nešto krajnje antipatično, nešto protiv slobode na Internetu te da su glavni protivnici ACTA - Grupa Anonymous, koji u javnosti nose zgodne maske, hakiranju stranice glavonjama i koji su totalno cool. Da se ne bismo zamarali suvišnim razmišljanjem, ispisali su nam ukratko i razloge zbog kojih moramo biti protiv ACTA-e: te ACTA je dogovorena iza zatvorenih vrata, te ACTA na mala vrata uvodi kontrolu Interneta, te ACTA želi prepustiti kontrolu nad slobodom govora privatnim tvrtkama, te da kriminalizira veliki broj građana Jedna stranica u PDF-formatu i sve znaš. Ljudi vole tako. Czeslaw Milosz je davno konstatirao da kod ljudi postoji potreba za pojednostavljenom slikom svijeta koja se zatvara u neki katekizam ili popularnu brošuricu. Međutim, onda su se oglasila dva neupitna hrvatska eksperta za muzička autorska prava predsjednik i glazbenik Ivo Josipović (autor 6,1 sata glazbe) te umjetnik i viceguverner ZAMP-a Paolo Sfeci (1,1 sat glazbe) koji su javno izgovorili nešto notorno, nešto što je poznato svakome iole upućenom u ovu problematiku: ACTA Hrvatskoj ne donosi ništa novo; sve to mi već imamo. S bolom u srcu potvrđujem: Josipović i Sfeci imaju potpuno pravo. Papci koji su smišljali ACTA-u su male bebe u odnosu na nas. U zemljama EU i SAD o hrvatskim rješenjima zasad mogu samo sanjati. Mi smo ispred njih 20, 30 godina. Uzmimo, recimo ZAMP. Riječ je o svetoj kravi koju se nitko ne usudi dirnuti. Kada su uoči izbora hrvatski građani dobiti priliku online komunicirati s Kukuriku koalicijom, jedno od prvih pitanja koje su im glasači uputili glasilo je: hoće li koalicija nakon što osvoji vlast utjecati na parafiskalni namet koji se plaća ZAMP-u Odgovor je bio neuobičajeno kratak i jasan NE! U to vrijeme, riječ je o rujnu, listopadu prošle godine, oni nisu pojma imali ni koliki će biti PDV (da su to znali, vjerojatno bi to svojim biračima to pošteno i rekli), nisu pojma imali ni što će napraviti s državnim poduzećima, ni s gospodarstvom, nisu još pustili u javnost jedan jedini probni balon, ali su o ZAMP-u imali decidirani stav za naredne četiri godine. Isto je bilo i za HDZ-ove vladavine pa ispada da je ZAMP neupitna i nadstranačka udruga uz bok Crkve i Dinama. I sad nam ti isti ljudi nešto principijelno trkeljaju po medijima o ACTA i ugroženoj slobodi Interneta. Pa jel' čitaju oni uopće hrvatske zakone Gdje ti ljudi žive Međutim, u isto vrijeme nikog živog uopće ne zanima činjenica da se već godinama jedan parafiskalni namet, pa bio on i na slušanje glazbe, na području cijele jedne države određuje odokativno, da uopće ne ovisi o slušanosti konkretne glazbe već o feudalnim kriterijima u koje nije upućen ni jedan hrvatski kmet ali ih unatoč tome mora plaćati, da ga istodobno plaćaju i maloljetnici i mrtvaci, da nekakvi samozvani inspektori Udruge prekidaju svadbe ili upadaju ljudima na sprovode, da ne postoje dvije pravne ili fizičke osobe u državi koje za slušanje iste glazbe plaćaju jednaku nadoknadu, da se sustavno zakidaju domaći te osobito inozemni glazbenici, da ta ista Udruga sponzorira suce, tužitelje, odvjetnike, vještake i plaća im boravak u Dubrovniku a poslije ti isti suci, tužitelji, branitelji sude u postupku u kojem je jedna od stranaka i njihov sponzor, da će u narednih nekoliko mjeseci otjerati u stečaj 10-ak renomiranih hrvatskih tvrtki, te da će stotine radnika doslovce istjerati na ulicu. E, ali ZAMP nije napet i nije in, a ACTA jeste. Na Zapadu doslovce sline od zavisti gledajući ovlasti hrvatskog ZAMP-a. Jedna najobičnija udruga kakvu mogu osnovati tri punoljetna građana kojima nije oduzeta poslovna sposobnost, ima ovlasti u utjerivanju veća od, primjerice, švedske policije. Trebalo bi u hrvatski Zakon o autorskim i srodnim pravima ubaciti nekoliko dodatnih članaka koji ZAMP-u dozvoljavaju premlaćivanje neposlušnih, lišavanje slobode do 2 godine te naplatu vožnje u liftovima. I sve to u ime navodnih hrvatskih muzičkih autorskih prava, po kojima su Rolling Stonesi na koncertu u Zagrebu proglašeni piratima jer su izvodili svoju glazbu a ZAMP-u nisu platili harač, koji 20 godina sustavno pljačkaju Jonnyja Štulića, koji naplaćuju javno izvođenje narodnih pjesama kojih je autor, kao što sam i sam pojam konstatira - narod, koji ne reagiraju na notorne glabene plagijate, koji ne dozvoljavaju glazbenicima da javno izvode vlastitu muziku bez plaćanja, koji naplaćuju autorska prava na glazbu koja ne podliježe autorskim pravima, koji godinama potkradaju inozemne glazbenike, koji, iako izvođeni, nisu iz Hrvatske u proteklim godinama dobili ni lipe. I dok Njemačka, Slovenija, Češka, Poljska, Nizozemska, Estonija, Cipar ozbiljno propituju ACTA, a Evropski sud pravde u Luksemburgu odbacuje njene najspornije elemente, predsjednik Josipović je danas izjavio kako podržava ACTA te da je na istoj poziciji i premijer Zoran Milanović. Drugim riječima, odluka je već donesena negdje u njihovim kabinetima, roknut će nam po svoj prilici ispod žita još jedan porez (ne bi oni, al' moraju zbog procesa pridruživanja EU, i euroatlantskih integracija), dobit ćemo na kraju ZAMP na kvadrat, a ovo javno mlaćenje prazne slame o ACTA ispast će na kraju balade još jedan njihov probni balon za uveseljavanje gladnog naroda. Kad malo bolje razmislim, ništa bolje nismo ni zaslužili. http://jagoda-radojcic.blog.hr/2012/02/1630062797/acta-je-probni-balon.html Sat, 18 Feb 2012 23:30:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1630062797/acta-je-probni-balon.html http://jagoda-radojcic.blog.hr/2012/01/1629890250/titlovani-univerzum.html Velika većina ljudi u mom okruženju su geniji. Svi moji suradnici su nenadjebivo genijalni, moja uža i šira obitelj je skup fenomenalnih genijalaca na entu potenciju, dok o raznoraznim dužnosnicima svih razina i političkih provenijencija neću ni trošiti riječi. Hoću reći, teško me je iznenaditi, jer me genijalci iz užeg i šireg okruženja doslovce svakodnevno zasipavaju različitim genijalnim umotvorinama. Ali ipak se dogodi, s vremena na vrijeme, da me nečiji genijalni naum doslovce ostavi bez daha. Po petnaest, dvadeset minuta uopće ne dišem. Iz strahopoštovanja prema genijalnoj ideji. Da se ne preplaši i odleprša. Upravo to mi se dogodilo prije nekoliko dana nakon što sam pročitala odluku Zdenka Ljevaka i nekakve njegove agencije o obveznom titlovanju srpskih filmova. Na prvi pogled, riječ je o rutinskom zahtjevu jednog legitimnog državnog tijela koje, sukladno svojim ovlastima, nalaže televiziji da titluje filmove iz druge države u kojoj se govori jezikom koji pravi Hrvati uopće ne razumiju te da zaštiti naš prelijepi hrvatski jezik. Što drugo očekivati od hrvatskih institucija nego da nas štite od tuđina Međutim, kao i kod svih turbo-genijalnih ideja od Arhimeda do Billa Gatesa, genijalna intencija je bila dobro skrivena ispod privida administrativne rutine. Evo, na primjer, u nekom filmu nastupaju glumci Bosanac, Srbin i Hrvat, i svaki od njih govori svojim jezikom pa se na prvi pogled čini da je stvar savršeno jednostavna: titlovala bi se svaka rečenica srpskog i bosanskog glumca, a Hrvata ne bi, jer njega razumijemo. E, al se onda hrvatski glumac pobuni i tuži autora filma Ustavnom sudu jer je narušena njegova ravnopravnost: Srbin i Bosanac imaju titlove, a on nema. Naime, čak ni glumcu ne bi bilo teško dokučiti da će gledatelj koji jednog glumca istovremeno i slušaju i čitaju puno bolja upamtiti od drugog kojeg samo slušaju. Opće je poznato da su glumci sujetni i da nema te stvari koju ne bi napravili da povećaju vlastitu popularnost. Dakako da bi hrvatski Ustavni sud morao presuditi u korist zakinutog hrvatskog glumca pa bi cijeli film morao biti titlovan. Međutim, vide to autori nekog dokumentarca pa se i oni obrate Ustavnom sudu: zašto se igrani filmovi titluju, a dokumentarci ne Nisu ni dokumentaristi šuge. I što bi mogao Ustavni sud nego narediti da se ubuduće i svi dokumentarci titluju. Vrlo brzo će se val titlovanja svega snimljenog neminovno proširiti na sve moguće kategorije od filmova i crtića do pjesama, informativnih emisija. Budući da se većina našeg stanovništva služi osim hrvatskim bar još bosanskim, srpskim te crnogorskim jezikom, mnogi će u novostvorenoj industriji titlovanja potražiti dodatni izvor prihoda (vjerojatno je to onih 50 tisuća novih radnih mjesta do kraja godine, što ih je prije par dana novinarima obećao ministar Gordan Maras). Međutim, to ni izbliza nije sve. Posao prevoditeljstva predstavlja autorski rad, jednak pisanju romana i pjesama, skladanju muzike, režiranju filmova, slikanju ili izradi skulptura. Drugim riječima, prevoditelji stječu autorsko pravo na svojim prijevodima koje, po hrvatskim zakonima, traje sve do 70 godina nakon smrti prevoditelja. Budući da ćemo Ljevakovom odlukom i njenim ustavnopravnim konsekvencama svakodnevno obvezno prevoditi ogromne količine svega i svačega, kudikamo više od svih ostalih autorskih radova, autorska prava ostvarena po osnovi prevođenja stostruko će nadmašiti sva ostala autorska prava u Evropi. Koliko velika treba biti mašinerija koja će iz godine u godinu naplaćivati milijarde eura ostvarenih po osnovi autorskih prava vrijednih hrvatskih prevoditelja Budući da u Hrvatskoj nema toliko nezaposlenih, morat ćemo ih uvoziti. S druge strane, može li se takva veličanstvena ideja zadržati samo unutar granica jedne male Hrvatske Dakako da ne. Pitanje je vremena kada će ova autohtona hrvatska ideja, poput svježe krvi procirkulira posrnulom svjetskom ekonomijom. Znamo da su autorska prava jedan od temelja na kojima počiva suvremeni kapitalizam. Zdenko Ljevak je onako ovlaš, sasvim hrvatski dostojanstveno, doslovce pomakom malog prsta, jednom rutinskom odlukom sračunatom tobože na zaštitu hrvatskog jezika od tuđinskih posezanja, otvorio nove univerzume autorskih prava. I njihove naplate, dakako. Kao da mi je netko sastrugao mrenu s očiju i ja sam po prvi put progledala. Skinula sam sa zida sliku Ante Starčevića i na njeno mjesto s dubokim strahopoštovanjem postavila fotografiju Zdenka Ljevaka. Mašala majstore! http://jagoda-radojcic.blog.hr/2012/01/1629890250/titlovani-univerzum.html Tue, 31 Jan 2012 22:36:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1629890250/titlovani-univerzum.html http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/12/1629724446/na-putu-prema-dolje.html Piše: Jagoda Radojčić Kada je prije dva dana na konferenciji za novinare u Hrvatskoj narodnoj banci guverner Željko Rohatinski predstavio Projekciju monetarne politike za 2012. godinu, osim što je javno izgovorio nešto što većina koliko-toliko upućenih u hrvatsku privrednu situaciju dobro zna, iskazao je odličan osjećaj za tajming. Rohatinski je progovorio o dva moguća scenarija: prvi, da nova Vlada krene u fiskalnu konsolidaciju prema ranije donesenom Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, koji predviđa smanjenje rashoda za 1 posto BDP-a, za oko šest milijardi kuna, i drugi, koji predlaže HNB, a kojim bi se rashodi smanjili za 9 milijardi kuna. S obzirom na rapidno pogoršanje državnih financija od 2008. do 2011, dug opće države povećao se s 29,2 posto na 45,1 posto BDP-a (ako se pridoda i dug HAC-a državni dug povećao se s 33,9 posto na 51,2 posto BDP-a). Iz toga proizlazi nešto notorno: fiskalna konsolidacija koji predviđa zakon ne bi bila efikasna jer bi javni dug nastavio rasti i povećao bi se sa 51 posto BDP-a s kraja 2011. na 59 posto u 2012., a što se u Evropskoj uniji smatra granicom za održivi javni dug neke zemlje. Ili, kako je to efektno sažeo guverner Rohatinski: ili će se rashodi smanjiti za 9 milijardi, sa 122 na 115 milijardi, ili će Hrvatska završiti kao Grčka. Hrvatska će ove godine ostvariti privredni rast od 0,6 posto. Malo je vjerojatno da će u bliskoj budućnosti doći čak i do umjerenog rasta: sljedeće godine privreda bi trebala porasti za 0,8 posto, a 2013. godine 1,2 posto. U međuvremenu su snižene prognoze o privrednom rastu Hrvatske u odnosu na proljeće ove godine. (Evropska komisije je, primjerice, još u maju 2011. prognozirala ovogodišnji rast na 1,1 posto, a sljedeće godine 2 posto). Iako se činilo da su privredne aktivnosti dotakle dno u prvoj polovici 2011, kada je pad BDP-a iznosio osam posto u odnosu na predrecesijsko razdoblje, nije vjerojatno da će doći čak i do umjerenog rasta privrede u bliskoj budućnosti. Hrvatska privreda je u prvom kvartalu ove godine bila u recesiji, dok je u drugom i trećem kvartalu porasla za 0,8 posto. Kapitalne investicije su daleko od oporavka, a građevinski sektor ne pokazuje nikakve znakove obrata od negativnog trenda. Industrijska proizvodnja je smanjena 4,4 posto u odnosu na prošlu godinu i trend se nastavlja. Turizam je, s druge strane, dao znatan doprinos privredi, budući da je broj dolazaka stranih turista povećan za 7,6 posto. Povjerenje investitora doživjelo je snažan udarac tokom recesije i trebat će neko vrijeme za oporavak. Kao pozitivna strana, očekivani ulazak u EU sredinom 2013. godine, trebao bi osigurati poticaj za investicijske aktivnosti tokom narednog razdoblja. Inflacija bi sljedeće godine trebala pasti na 1,5 posto s 2,2 posto koliko je zabilježeno u rujnu, a 2013. trebala bi se povećati na 1,7 posto. Proračunski deficit ove bi godine trebao porasti na 5,5 posto s 4,9 posto prošle godine. Sljedeće godine trebao bi pasti na 5,4 posto te na 5,2 posto 2013. godine. Predviđa se da će dug opće države porasti s 41,2 posto s kraja 2010. godine na 53,8 posto krajem 2013. godine. Nezaposlenost se ove godine predviđa na 13,6 posto, dok bi se sljedeće godine trebala lagano smanjivati na 13,2 posto i 12,4 posto 2013. godine. Tokom ove i sljedeće dvije godine domaća potražnja postupno zamjenjuje izvoz kao instrument rasta BDP-a. Izvoz roba i usluga će se, prema prognozama, povećati 0,9 posto u 2011. godini, sljedeće godine izvoz bi trebao porasti 2,5 posto, a 2013. godine 4,5 posto. Uvoz će se ove godine smanjiti za 2 posto, sljedeće godine će porasti za 1 posto, a 2013. godine predviđa se porast od 5 posto. Manjak u bilanci tekućih plaćanja ove će godine biti 1,2 posto BDP-a, sljedeće godine predviđa se smanjenje na 0, 6 posto, a u 2013. novi rast na deficita na minus 1,4 posto. Iako je bankarski sektor pokazao otpornost tokom otežanih uvjeta proteklih godina, najnovije turbulencije na međunarodnim financijskim tržištima mogle bi postati izazovom za hrvatske banke u stranom vlasništvu, a očuvanje financijske stabilnosti će biti ključno za oporavak realne privrede. Pogoršanje financijskih uvjeta za strane banke koje su vlasnice glavnih hrvatskih banaka vjerojatno će također rezultirati manje povoljnim kreditnim uvjetima za kućanstva i privredu. Što bi se dogodilo da vlast ne posluša Rohatinskog, nije teško predvidjeti: fiskalni deficit bi s 6 posto skočio na preko 7 posto, a javni dug bi 2014. došao na 75 posto BDP-a, a to već sliči na grčki scenarij ali na nešto nižim razinama. Ako ne učinimo ništa, stvari će biti još gore. Imamo šansu promijeniti negativnu praksu koja traje godinama, zaključio je Rohatinski. Da veselje bude kompletno pobrinula se Svjetska banka svojom prognozom po kojoj će Hrvatska opet ući u recesiju, s padom BDP-a za jedan posto. http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/12/1629724446/na-putu-prema-dolje.html Mon, 19 Dec 2011 14:46:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1629724446/na-putu-prema-dolje.html http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/10/1629556550/crn-crnji-najcrniji-fond.html Odmah da s nečim budemo načisto. Uopće mi ne smeta ako je predsjednik vlade lopov, ili ako neki ministar drpari sve što mu nadođe pod ruku. Dapače, to mi je čak i nekako normalno. Zbog čega bi se inače netko prosječno obrazovan i duševno zdrav uopće bavio politikom Ne osuđujem ja ni činjenicu da političke stranke kradu gdje stignu. Od njih se to i očekuje. Pa nisu to molitvene zajednice. Toliko gluposti prosrati, toliko laži i poluistina izgovoriti, toliko guzica izljubiti, toliko vlastitih i tuđih života uludo protratiti, a bar malo pri tom ne omastiti brke erarskim novcem Ma dajte, molim vas. Ne smeta mi ni to da ministarstva i državna poduzeća mažnjavaju lovu. Za boga miloga, tko će, ako ne oni Sjediš doslovce na milijardama, dijete te pita za sladoled, a ti ćeš mu baš odgovoriti kako nemaš love i da čeka prvi u mjesecu da dobiješ plaću. Normalno da se krade. Kradu političari u Italiji, Rusiji, Nizozemskoj, Argentini, Kini, Egiptu i drugdje širom planete pa ne vidim ni jedan ozbiljan razlog zašto i ovi naši slijepci ne bi krali. Međutim, sasvim je druga stvar, kako se to radi. Kad sam nedavno čitala o onim pacerskim nesnalaženjima s crnim stranačkim fondovima, došlo mi je da iskočim iz kože. Od jedne seriozne političke organizacije prosječan čovjek očekuje izvjesnu količinu sofisticiranosti: kompjutori, bankovni računi u Švicarskoj, off shore kompanije a bolno ga pogodi spoznaja o totalno ruralnim transferima dostojnima kakvih nakupca krava - torbe s novcem, šefica knjigovodstva zakopava partijsku dokumentaciju iza štale. A tek izgovori koje su ponudili kad su ih uhvatili s torbama punim keša. Dakle, da su zatekli klinca s prstima u pekmezu, bolje bi se snašao: te nisu oni to ukrali nego Sanader, te čim su vidjeli torbe s novcem oni su rekli da se to odnese na prvi kat, te zašto novinari pišu samo o njihovim crnim fondovima, a ne o crnim fondovima njihovih konkurenata. Međutim, prosječnog hrvatskog glasača najviše boli ovaj totalno čobanski modus operandi. Što će svijet nakon ovakve ruralne blamaže misliti o nama Kako ćemo im pogledati u oči Vaša ekselencijo, pričekajte trenutak, sad će ministar, svaki čas, samo da pomuze krave. Gdje nam je stranački čelnik Kopa nešto u vrtu. Znate, proučava financijsku situaciju. Temeljno pitanje koje je nakon neugodnosti s crnim stranačkim fondovima ostalo visjeti u zraku glasi: kako građani i glasači mogu imati povjerenja u organizaciju koja ni svoj gotov novac ne zna sakriti kako valja Da ja imam toliko keša, sto CIA, KGB-a, Mosada, plus cijeli ovaj naš domaći sitnež ne bi ga našli da se na glavu postave. Mogli bi me pretresati, ispitivati, slati mi inspekciju za inspekcijom, prijetiti mi, mučiti me, ali moju lovu vidjeli ne bi. Nema šanse. I kakav je to vražji crni fond ako je pola stranke znalo za njega, a druga polovica fasovala iz njega Ako je nešto crno, onda je crno. Mrak. Nitko ne zna, nitko ne vidi, nitko ne piše, nitko se ne povjerava novinarima. Kada je veliki hrvatski dužnosnik Ladislav Napuljski 1409. prodao Mlečanima Dalmaciju za 100.000 dukata (u današnjoj protuvrijednosti od oko 40 milijardi eura), formirao je jedan od najkvalitetnijih crnih fondova svog doba. Za razliku od njegovih današnjih hrvatskih nasljednika, on te novce nije zakopao iza štale, niti rekao nekom da ih odnese iz dvorca, niti je zlatnike dijelio svojim bezveznim doglavnicima u maniri pijanog Rusa. Mudri je politički dužnosnik novac pametno reinvestirao: dio je plasirao u Firencu uz 10 posto profita godišnje, dio u grofoviju Lecce koju je kroz izvlačenje profita u narednih 11 godina isisao do kosti, dio je uložio u vrlo profitabilne dionice male kraljevine Taranta gdje si je kupio titulu suverenog princa, a podmitio je i mletačkog dužda Mihovila Stenu (vele da je ovaj također formirao svoj mali crni fond u kojem je Ladislav participirao sa 30 posto). Sto današnjih službi ne bi dan danas, 600 godina poslije maestralne financijske petljancije, uspjeli uhvatiti okretnog Ladislava. To je bio politička persona od formata, a ne ovi današnji musavci. Da je kojom srećom poživio, cijeli bi naš narod glasao za njega. Naši ljudi vole uspješne političare koji znaju znanje. Međutim, nešto me ipak cijelo vrijeme kopkalo. Isprva sam bila zgranuta upravo kokošarskom razinom javno razglašenih krađa. Ako netko već upravlja s 20-ak milijardi eura godišnje, za očekivati je da zdipi bar 5, 6 milijardi. Manje od toga bi krao samo totalno nesposobni papak. (Ja bih, recimo, popalila bar pola; što rekao general Rojs Halb betrunken, halb Šarac geben). A svi ti naši crni fondovi što su ih novinari otkrili, plus cjelokupna Sanaderova navodna otuđivanja, plus sva popaljena lova iz ministarstva i državnih poduzeća ukupno su teški tričavih 10, 15 milijuna eura. Sića. Kako svi mi znamo da se, hvala lijepa, krade neizmjerno više, i da su nam kompletne državne financije de facto jedan ogroman crni fond, pala mi je koprena s očiju kad sam shvatila kako razlika između otkrivenih 10, 15 milijuna i onih pustih milijardi eura koji nestaju iz godine u godinu, najvjerojatnije završava u nekim drugim crnim fondovima, koji su, za razliku od ovih partijskih, ostali totalno zamračeni. Politički kokošari su na kraju ispali papci, dok pravi baje dudlaju svoje milijarde eura, žderu janjetinu, loču pivo i rakiju te planiraju nove, još crnje financijske poduhvate. Hoću reći, ipak nije sve propalo. Ima još nade za nas. http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/10/1629556550/crn-crnji-najcrniji-fond.html Mon, 17 Oct 2011 16:07:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1629556550/crn-crnji-najcrniji-fond.html http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/09/1629508950/komunjare.html Na sam spomen komunizma spopadne me pravednički gnjev kao i svaku drugu normalnu osobu odgojenu i obrazovanu u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. Još kao curice koje su dolazak demokracije dočekale igrajući u dvorištu gumi-gumi, komunjarama smo zvali gospođu Boban jer nas je tjerala iz parkića, sve one kravetine iz A i C razreda, optičara iz dvorišta koji nam je branio penjanje na zidić, sve agresivne dečke, kozu iz prirode i društva što nam je zbičila prve neopravdane sate u životu. Uglavnom, komunisti su u našem malom, dvorištem omeđenom svijetu bili totalni negativci. A negativce smo, zna se, mrzili iz petnih žila. Historijske pouke o zločinačkoj komunističkoj partiji i komunističkim progonima svih koji misle i osjećaju hrvatski, došle su tek kasnije. Sjećam se plavokosog učitelja u kojeg su sve curice iz mog razreda bile fatalno zaljubljene, kako nam sa suznim očima potanko opisuje sve gadarije i zlodjela što su ih Hrvatima činili komunisti: jahali su svećenike, istjerivali Hrvate s domaćih ognjišta, otimali im djecu i odgajali ih da mrze sve što je hrvatsko, ubijali ih. Od svega smo najviše zapamtili ovo o jahanju svećenika jer su u parkiću svi privremeno htjeli biti komunisti, a nitko svećenik. Uglavnom, jahanje velečasnih postalo je u našem vokabularu sinonim za komunizam. Kako u bližoj i daljnjoj rodbini nisam imala jednog jedinog člana komunističke partije (svega ostalog sam imala, fala bogu) mogla sam do mile volje mrziti komuniste, a da se nikome ne zamjerim. Zamišljala sam ih kao tamnopute, rošave tipove koji noću po izbama vrebaju svećenike da ih pojašu. Ili nevine Hrvate da ih ubiju. Pitala sam se koliko moraš biti poremećen pa se dobrovoljno pridružiti nekoj takvoj zlikovačkoj organizaciji I kakav je to uopće perverzan gušt jahati velečasne Nakon što mi je pripiti susjed jednom povjerio kako je i njegova žena teta Dragica, sve dok se nije udala za njega bila članica komunističke partije, započele su moje antikomunističke muke koje su me drmale sve tamo do šestog, sedmog razreda. Naime, kako je prokleta komunistkinja stanovala na prvom katu, morala sam svakog dana po nekoliko puta put proći kraj njenih vrata. Što ako iznenada izleti van vitlajući nožem, ili me jednostavno otme kako bi me preodgojila Narednih godina sam se šuljala pored Dragičinih vrata ne paleći svjetlo u haustoru, ili u suludom trku, da me ni horda crvenih vragova ne bi mogla uhvatiti. Poslije sam spoznala gorku istinu da im ne mogu umaći: pola mog dvorišta je bilo duže ili kraće vrijeme u intimnoj vezi s komunističkom strankom samo što su na to u demokraciji zaboravili. Kada sam prvi put čula za pojam lustracije, negdje u ranim gimnazijskim danima, isprva sam zamišljala taj proces kao jednu od pošasti što ih Bog opravdano šalje Egipćanima srca kamenoga: prvo pretvara vodu u krv, pa im pošalje žabe, čireve, skakavce, potom organizira pomor stoke, smrt prvorođenaca U završnici tog veličanstvenog niza slijedila bi lustracijska aplikacija: I na kraju reče Jahve Mojsiju: pomlatit ću sve komuniste u samostalnoj i neovisnoj zemlji Hrvatskoj. Čak su nam pokušali organizirati lustracijske molitvene skupove na kojima bi zajednički molili Svemogućeg da jednom zauvijek pomete crvenu pošast, ali smo mi radije odlazili u diskač. Mislim, komunizam je komunizam, ali dečki su dečki. S godinama smo došli do spoznaja da je dobar dio novokomponiranih antikomunista i zagovornika lustracije do prije samo par godina u komunističkom žaru jahao svećenike. Sjetila sam se svega toga dok sam neki dan iščitavala američke podatke o tranziciji Saveza komunista. Američki izvori navode kako je koncem 1989. godine u Hrvatskoj bilo 298 tisuća članova SKJ te oko 180 tisuća bivših članova. Ukupno, oko 480.000 crvenih. Između kraja 1989. i sredine 1990. oko 27.000 bivših komunista je pristupilo HDZ-u, a do kraja 1990. je u HDZ-u ušlo još 70 tisuća članova Partije (u međuvremenu je HDZ pobijedio na prvim višestranačkim izborima, a naši se ljudi tradicionalno opredjeljuju za pobjedničku stranu). Oko 46 tisuća članova SKJ odlučilo je ostati u stranci koja će kasnije postati SDP. Slična je situacija, prema preciznim američkim izvorima, bila i u ostalim hrvatskih strankama. Da je Bog kojim slučajem uslišio lustracijske molitve hrvatskih antikomunista i počistio sve bivše članove Partije, danas bismo se našli u devetom krugu pakla - bez predsjednika države, premijerke i predsjednika Sabora, bez barem polovice Vlade, bez većine političkih lidera, bez dobrog dijela tajkuna, medijskih mogula, čelnika vojske i policije, bez nezavisnog pravosuđa, bez akademije, bez tri četvrtine Ustavnog suda, bez direktora državnih tvrtki, bez većine gradonačelnika i mnogih drugih koji su u mlađim danima po Hrvatskoj jahali svećenike i činili razne druge nepodopštine. Bez doprinosa bivših komunista glavinjali bi danas historijskom bespućima poput izgubljenog stada ovaca, iščekujući da se na nas sjure gladni vukovi. Preostali bi nam samo Sanader, Mladen Schwartz i nekoliko biskupa lišenih komunističke prošlosti. Sve što smo postigli, postigli smo zahvaljujući komunjarama, sve što smo izgubili, izgubili smo zbog njih. Na prvi pogled, ništa se nije promijenilo: komunisti vladaju, narod sluša. Jedino što svećenike već dugo nitko ne jaše. http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/09/1629508950/komunjare.html Wed, 07 Sep 2011 20:48:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1629508950/komunjare.html http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/08/1629492289/otrovni-spin.html Ima već neko vrijeme kako sam donijela čvrstu odluku: mene više nećete trovati! Do toga sam došla nakon što sam sudjelovala u analiziranju sadržaja jednomjesečnog emitiranja 10 najgledanijih informativnih emisija. Naime, jedno je kad čovjek ima dojam o nečem ili naprosto nešto intuitivno zaključi, ali sasvim je druga stvar kad se suoči s grafikonima, krivuljama i tabelama koje bjelodano dokazuju ono što je do jučer bila maglovita slutnja: kad bi se iz domaćih informativnih emisija izbacili svi marketinški sadržaji (plodove političkog, pravosudnog, ekonomskog, sportskog, kulturnog marketinga) spomenuti bi se programi smanjili za oko 63 posto. Riječju, samo trećina informativnih sadržaja nije propagandno zagađena. Problem počinje onog trenutka kad se svi ti silni marketinški spinovi, poput Sanaderove noge, Dajle, kamenja temeljaca ili najnovijeg biskupskog performansa, preliju preko svojih virtualnih rubova u naš život pa počnu koegzistirati s realnim, za nas bitnim informacijama: o poskupljenju živežnih namirnica, o novim modelima bankarskih potkradanja, slabljenju kvalitete zdravstvenih usluga ili srozavanju obrazovnog standarda. Navikli da važnijim problemima posvećujemo veću pažnju, nakon dugotrajnog zatrpavanja informativnim smećem primijetit ćemo da puno više znamo o Sanaderovoj nozi ili Horvatinčićevom plovilu nego o vlastitom financijskom stanju. Hoću reći noga i plovilo postaju važniji. U odnosu na antičku dramu što je nedavno eksplodirala u lice javnosti oko (ne)imenovanja ambasadora, naši nam se egzistencijalni problemi čine efemernima, neznatnima. Usred kolopleta povijesnih silnica što pršte između Banskih dvora i Pantovčaka, sasvim je nedomoljubno razbijati glavu banalnostima o porastu cijena povrća za 17 posto. Hrvatice i Hrvati, svima će nam biti bolje čim riješimo Dajlu. I drugdje marketinški stručnjaci sustavno preusmjeravaju pogled svojih žrtava s bitnog na nebitno, ali se to u uređenom svijetu događa u relativno kontroliranim uvjetima. Kod vas doslovno sve može biti obmana: 24 sata mogu trajati mjesecima, besplatna infrastruktura može koštati milijune, povoljna biznis-klima može značiti 2,5 godine ratovanja s lokalnom upravom, dozvola može, ali i ne mora značiti dozvolu, jadao mi se nedavno belgijski biznismen koji se prije tri godine doklatio u balkansku poduzetničku avanturu namamljen hrvatskim marketinškim spinom o poduzetničkoj klimi, obećanim investicijskim povlasticama i jednostavnom pokretanju posla. Pročitao je nesretnik nekakve marketinške brošure, propitao se u komorama i lokalnim agencijama o uvjetima poslovanja u Hrvatskoj, dok ga nekoliko naših znalaca najstarijeg zanata na svijetu nije smantalo. A sada - ni para, ni biznisa, i još upetljan u četiri beskonačna i vraški skupa sudska spora. Kad je pokušao izvući bar dio uloženog novca naslušao se priča o predstojećim izborima koji će definitivno razriješiti sve njegove probleme, o tradicionalnom hrvatsko-belgijskom prijateljstvu, o kralju Tomislavu, Mlečanima. Dakako, svoju lovu nije vidio. A po svoj prilici i neće. Iz podatka da je u Hrvatskoj nešto preko 72 tisuća tvrtki, što trgovačkih društava, što obrta, registrirano uz ostale djelatnosti i za bavljenje marketingom, lako se može izračunati potencijal profesionalnog muljanja u Lijepoj Našoj. Ako i zanemarimo političke stranke, medije, državnu upravu, banke, osiguravajuća društva i druge lažljivce po službenoj dužnosti, doći ćemo do šest, sedam posto radno aktivnog stanovništva što profesionalno laže proizvodeći virtualnu stvarnost koja nema veze s realnošću. Razina našeg muljanja je fascinantna možda upravo zato jer mi u naša fantaziranja na kraju obavezno i povjerujemo. (Nitko nije u stanju povjerovati u tolike budalaštine kao naš čovjek). Zato proizvođači paralelne stvarnosti na ovim prostorima ponosno probijaju granice snova. Kad netko onako, bez veze, bez utjecaja opijata, sam od sebe donese odluku Bavit ću se marketingom, čini mi se da je dodirnuo moralno dno. U takvoj je odluci najčešće sublimiran sav egzistencijalni očaj nesretnog čovjeka, bezizlaznost i čemer što ga je pred njega naplavio aktualni društveni trenutak. U svijetu, gdje se zna red, pritisnuti sličnim prilikama ljudi odlaze u Legiju stranaca, u samostan, ili jednostavno obuku dronjke pa odu prositi. Kad se sunovratiš u marketinšku provaliju, majčin sine, nema ti više tako lako van. Kao što, recimo, ne može mafijaški djelatnik doći svom capou di tutti capi i reći mu: Prestajem s kriminalom; od sutra ću se baviti isključivo politikom. Ma da ne bi. A tantijemi A šutnja A profit A naša sveta zakletva A interesi Na kraju shvatiš kako ti je jedini izlaz da se iz marketinškog gliba iskobeljaš, da uvališ druge. Da bi dobio otpusno pismo moraš domamiti četiri nova sipn-doktora. Veliki muljatori muljaju srednje, srednji male, a svi skupa smantani narod, stvarajući neko čudesno bunilo u kojem je moguće sve pa i to da je dvije trećine vijesti budu čisti marketing čija je temeljna funkcija - odvlačenje od istine. Stoga, kad sada slučajno naletim na kakvu informativnu emisiju, odmah okrenem na neki manje štetan sadržaj, bliži istini. Poput turskih sapunica. Ili reklama. http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/08/1629492289/otrovni-spin.html Sun, 28 Aug 2011 20:08:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1629492289/otrovni-spin.html http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/07/1629380632/civitas-dei.html Štovani, Glede upita našoj Komisiji o rezultatima postupka vašeg prijavljivanja na natječaj za slobodno radno mjesto simultanog prevoditelja za mađarski jezik u Državnoj upravi za kopita i rogove te o rezultatima pismenog i usmenog ispita koje ste pred ovom Komisijom polagali, izvješćujem vas slijedeće: 1. Komisija konstatira da ste udovoljili formalnim kriterijima o pristupanju prijemnom ispitu za državne činovnike: priložili ste vjerodostojne potvrde župnog ureda o krštenju, krizmi, svetoj Pričesti i ženidbi mlađe od mjesec dana. Izvod iz matične knjige krštenih vašeg malodobnog djeteta je uredovno ispravan. Izjave župnog vijeća, stranačkog ogranka i predsjednika kućnog savjeta o vašoj odanosti Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu, uredovna potvrda o čistom nacionalnom porijeklu te svjedodžba Biskupijskog arhiva da u obitelji do četvrtog koljena nemate komunista, antifašista i oboljelih od sifilisa, Komisija je također ocijenila kao vjerodostojne. Pismene preporuke dvojice kanonika, četvorice župnika i 8 kapelana kojim vas preporučuju za mjesto prevoditelja za mađarski jezik su uzete u razmatranje. Ovjerovljeni prijepisi vaših ocjena iz vjeronauka za vrtić, osnovnu i srednju školu uz pohvalnice vjeroučitelja su provjereni te su kao vjerodostojni priloženi natječajnoj dokumentaciji. 2. Na usmenom dijelu prijemnog ispita niste zadovoljili, budući da ste točno odgovorili samo na 768 pitanja, dok ste na preostala 32 odgovorili netočno ili djelomično netočno. U pismenom dijelu ispita također niste zadovoljili zato jer ste točno odgovorili na 472 pitanja dok na 28 pitanje niste dali točne odgovore. Pomno proučivši strukturu netočnih odgovora, sa žaljenjem konstatiramo da niste uspjeli odgovoriti na neka krucijalna pitanja, poput, primjerice, o Anastaziju Aleksandrijskom, Prvom nicejskom saboru, Hugu iz Svetog Viktora, sv. Gertrudi Velikoj, sv. Mehtildi Magdeburškoj, Ivanu Tauleru te na pitanje o imenima prvih Hrvata koji su sudjelovali u pokrštavanju Hrvata. Uz to, na ispitu ste iskazali mizerno poznavanje glagoljice i glagoljske mise. Prilikom nabrajanju svetih proroka preskočili ste ih dvojice - Hošea i Hageja. Niste precizno odgovorili na pitanje o poretku zagrebačkih biskupa od 1094. do danas (propustili ste navesti biskupe Stjepana II, Aleksandra i Benka), a niste najpreciznije objasnili ni Pavlovu Poslanicu Titu Komisija drži da bi svaki državni činovnik morao znati precizno odgovoriti na spomenuta rutinska pitanja. Kao osobito nezadovoljavajući je kategoriziran vaš slobodni sastav na temu Što osjećam za Hrvatsku biskupsku konferenciju, koji je ocijenjen kao nedovoljno entuzijastičan te emocionalno distanciran i hladan. S naprijed iznesenim u svezi, Komisija je zaključila kako niste zadovoljili na prijemnom ispitu za radno mjesto prevoditelja za mađarski jezik. Kandidat koji po našem mišljenju optimalno udovoljava navedenom radnom mjestu osim što je u svom pismenom sastavu iskazao snažnu ljubav prema katoličkoj hijerarhiji u Hrvatskoj, predočio je dvije nadbiskupske te četiri biskupske preporuke za radno mjesto, a vlastitim je novcem kupio 12-cilindarični Mercedes S 65 AMG, 630 KS, 5980 ccm i poklonio ga svojoj župnoj zajednici čime je iskreno manifestirao svoje duboke osjećaje prema Crkvi i Narodu. Navode kako odabrani kandidat ne samo da nije završio poslijediplomski specijalistički studij mađarskog jezika i književnosti nego da uopće nije studirao mađarski te da zapravo ni ne govori mađarski, Komisija ocjenjuje kao tendenciozne i i irelevantne, budući da je izabrani kandidat još mlad te stoga može, sukladno katoličkoj dogmatici, slobodno studirati pa i naučiti mađarski jezik. Sa svojim stručnim mišljenjem Komisija je upoznala Nacionalni Episkopat koji ga je u cijelosti prihvatio i koji će u narednim danima donijeti odgovarajuću odluku o popunjavanju radnog mjesta simultanog prevoditelja za mađarski jezik u Državnoj upravi za kopita i rogove. Dominus vobiscum. Predsjednik Komisije http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/07/1629380632/civitas-dei.html Sat, 16 Jul 2011 13:18:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1629380632/civitas-dei.html http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/05/1629247263/kome-smeta-prisluskivanje.html Opaska o zidovima koji imaju uši, što bi uslijedila poslije svakog glasnijeg ogovaranja vlasti, stvorila je kod mene još od malih nogu pohvalnu naviku da nikad ne lajem protiv dužnosnika. Ni sadašnjih, ni prošlih, ni budućih (prošli se mogu vratiti, a iz toga tko je sve danas dužnosnik jasno proizlazi da se doslovno bilo koji krkan može za godinu, dvije dočepati dužnosničke fotelje). Može me netko nagovarati koliko hoće, može me provocirati, može mi tri dana i tri noći nabrajati nevjerojatne gluposti koje su počinili ili izgovorili, ali to da će ja nešto glasno blebnuti protiv vlasti nema šanse! Da se razumijemo, to nipošto ne znači da ja nemam kritičko mišljenje. Itekako ga imam, al' ga držim za sebe. Gledam, recimo, tupog bilmeza, ne zna tko mu glavu nosi, lupeta nešto bez veze što pas s maslom pojeo ne bi, pitaju me što mislim o njemu, a ja oduševljeno ustvrdim: On je fenomen! I obavezno dometnem: Ah, kako je samo pametan! To ja zovem politički kapitalac! S godinama se čovjek privikne na zbunjene poglede sugovornika. Stoga sam ovih dana oduševljeno čitala o praksi masovnog prisluškivanja koju će u Hrvatskoj uvesti početkom jeseni. Novine pišu da će prislušni djelatnici moći građanima krišom provaljivati u kuće i stanove te postavljati bube koje prisluškuju, smjeti će prisluškivati telefone, automobile, kopati po računalima. Dakako da su me sve ove vijesti raspametile od radosti: naša će vlast konačno moći djelotvorno razlučiti žito od kukolja (pod žitom mislim na nas koji im smjerno plaćamo ogromne poreze i ne blejali protiv njih, a pod kukoljem sve ostale, plus nacionalne manjine). Ako su identične mjere prislušne politike još prije godinu, dvije, uvele 3 notorno evropske zemlje Srbija, Bosna i Albanija, zašto ne bismo i mi Zar smo mi gori Međutim, bit ću sasvim iskrena, malo me zasmetao detalj da će policijsko-prislušni djelatnici ubuduće krišom provaljivati u stanove i kuće građana. Prema mom viđenju ovog delikatnog problema, provaljivanje se lako može izmetnuti u prilično neugodnu aktivnost. Recimo, ovlaštenu službenu osobu građanin zatekne i nasrne ne znajući, nesretnik, da je riječ o policajcu koji obavlja legitimnu kazneno-procesnu radnju provale. Ili, državljanin dođe kući i ugleda djelatnika sigurnosne agencije pod krevetom. Normalno, prepadne se, vrisne, opsuje nehotice. Ne bi on tako reagira da zna tko je, ali ne zna. Je li to onda vrijeđanje službene osobe pri vršenju dužnosti A što ako je neodgovorni državljanin ugradio skriveni alarm pa se policijski provalnik iznenadi i potrese, ili, nedajbože, dobije infarkt. Gdje smo onda Stoga bih ja cijeli taj postupak poboljšala uvođenjem tri dodatne kazneno-procesne mjere. Kao prvo, donijela bih odredbu po kojoj se kopija ključa svake sobe, stana, kuće, vikendice, firme u državi, mora u roku od 24 sata dostaviti policiji, da njihov djelatnik, ako poželi negdje ući, uzme ključ i pristojno uđe, a ne da provaljuje i izlaže se pogibelji. Kao drugo, naredila bih svim punoljetnim državljanima da sami tajno snimaju sve svoje razgovore te da snimke istog dana dostavljaju policiji (kažu da je svojedobno Nikolai Chauchesku omogućio stanovništvu kupovinu isključivo ozvučenih telefona što je u svakom slučaju pohvalna praksa o kojoj treba razmisliti). I na kraju, kao treće, otvorila bih službeni mail-servis pri MUP-u te istovremeno zabranila korištenje svih ostalih. Slična je mjera u Kini polučila fantastične rezultate. Uostalom, zašto bi se pošteni građanin bojao prisluškivanja Dapače, vjerujem da se svaki častan čovjek veseli nadolazećim mjerama. Samo će se vlast koja brine o dobrobiti svojih građana i koja iskreno vodi računa o njihovom mišljenju, upustiti u tako kompliciranu i skupu aktivnost. Zar nismo kroz cijelu mukotrpnu povijest snatrili o gospodarima koji imaju sluha za nas Konačno smo, nakon 13 stoljeća, dočekali ono o čemu smo u proteklim vremenima maštali: dobili smo vlast koja ima uho za svakog hrvatskog čovjeka. http://jagoda-radojcic.blog.hr/2011/05/1629247263/kome-smeta-prisluskivanje.html Sun, 22 May 2011 12:00:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1629247263/kome-smeta-prisluskivanje.html