Jagodarije

18.02.2012., subota

ACTA je „probni balon“

31.01.2012., utorak

Titlovani univerzum

Velika većina ljudi u mom okruženju su geniji. Svi moji suradnici su nenadjebivo genijalni, moja uža i šira obitelj je skup fenomenalnih genijalaca na entu potenciju, dok o raznoraznim dužnosnicima svih razina i političkih provenijencija neću ni trošiti riječi. Hoću reći, teško me je iznenaditi, jer me genijalci iz užeg i šireg okruženja doslovce svakodnevno zasipavaju različitim genijalnim umotvorinama. Ali ipak se dogodi, s vremena na vrijeme, da me nečiji genijalni naum doslovce ostavi bez daha. Po petnaest, dvadeset minuta uopće ne dišem. Iz strahopoštovanja prema genijalnoj ideji. Da se ne preplaši i odleprša. Upravo to mi se dogodilo prije nekoliko dana nakon što sam pročitala odluku Zdenka Ljevaka i nekakve njegove agencije o obveznom titlovanju srpskih filmova. Na prvi pogled, riječ je o rutinskom zahtjevu jednog legitimnog državnog tijela koje, sukladno svojim ovlastima, nalaže televiziji da titluje filmove iz druge države u kojoj se govori jezikom koji pravi Hrvati uopće ne razumiju te da zaštiti naš prelijepi hrvatski jezik. Što drugo očekivati od hrvatskih institucija nego da nas štite od tuđina? Međutim, kao i kod svih turbo-genijalnih ideja od Arhimeda do Billa Gatesa, genijalna intencija je bila dobro skrivena ispod privida administrativne rutine. Evo, na primjer, u nekom filmu nastupaju glumci Bosanac, Srbin i Hrvat, i svaki od njih govori svojim jezikom pa se na prvi pogled čini da je stvar savršeno jednostavna: titlovala bi se svaka rečenica srpskog i bosanskog glumca, a Hrvata ne bi, jer njega razumijemo. E, al se onda hrvatski glumac pobuni i tuži autora filma Ustavnom sudu jer je narušena njegova ravnopravnost: Srbin i Bosanac imaju titlove, a on nema. Naime, čak ni glumcu ne bi bilo teško dokučiti da će gledatelj koji jednog glumca istovremeno i slušaju i čitaju puno bolja upamtiti od drugog kojeg samo slušaju. Opće je poznato da su glumci sujetni i da nema te stvari koju ne bi napravili da povećaju vlastitu popularnost. Dakako da bi hrvatski Ustavni sud morao presuditi u korist zakinutog hrvatskog glumca pa bi cijeli film morao biti titlovan. Međutim, vide to autori nekog dokumentarca pa se i oni obrate Ustavnom sudu: zašto se igrani filmovi titluju, a dokumentarci ne? Nisu ni dokumentaristi šuge. I što bi mogao Ustavni sud nego narediti da se ubuduće i svi dokumentarci titluju. Vrlo brzo će se val titlovanja svega snimljenog neminovno proširiti na sve moguće kategorije od filmova i crtića do pjesama, informativnih emisija. Budući da se većina našeg stanovništva služi osim hrvatskim bar još bosanskim, srpskim te crnogorskim jezikom, mnogi će u novostvorenoj industriji titlovanja potražiti dodatni izvor prihoda (vjerojatno je to onih 50 tisuća novih radnih mjesta do kraja godine, što ih je prije par dana novinarima obećao ministar Gordan Maras). Međutim, to ni izbliza nije sve. Posao prevoditeljstva predstavlja autorski rad, jednak pisanju romana i pjesama, skladanju muzike, režiranju filmova, slikanju ili izradi skulptura. Drugim riječima, prevoditelji stječu autorsko pravo na svojim prijevodima koje, po hrvatskim zakonima, traje sve do 70 godina nakon smrti prevoditelja. Budući da ćemo Ljevakovom odlukom i njenim ustavnopravnim konsekvencama svakodnevno obvezno prevoditi ogromne količine svega i svačega, kudikamo više od svih ostalih autorskih radova, autorska prava ostvarena po osnovi prevođenja stostruko će nadmašiti sva ostala autorska prava u Evropi. Koliko velika treba biti mašinerija koja će iz godine u godinu naplaćivati milijarde eura ostvarenih po osnovi autorskih prava vrijednih hrvatskih prevoditelja? Budući da u Hrvatskoj nema toliko nezaposlenih, morat ćemo ih uvoziti. S druge strane, može li se takva veličanstvena ideja zadržati samo unutar granica jedne male Hrvatske? Dakako da ne. Pitanje je vremena kada će ova autohtona hrvatska ideja, poput svježe krvi procirkulira posrnulom svjetskom ekonomijom. Znamo da su autorska prava jedan od temelja na kojima počiva suvremeni kapitalizam. Zdenko Ljevak je onako ovlaš, sasvim hrvatski dostojanstveno, doslovce pomakom malog prsta, jednom rutinskom odlukom sračunatom tobože na zaštitu hrvatskog jezika od tuđinskih posezanja, otvorio nove univerzume autorskih prava. I njihove naplate, dakako. Kao da mi je netko sastrugao mrenu s očiju i ja sam po prvi put progledala. Skinula sam sa zida sliku Ante Starčevića i na njeno mjesto s dubokim strahopoštovanjem postavila fotografiju Zdenka Ljevaka. Mašala majstore!

- 22:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.12.2011., ponedjeljak

Na putu prema dolje

17.10.2011., ponedjeljak

Crn, crnji, najcrniji fond

Odmah da s nečim budemo načisto. Uopće mi ne smeta ako je predsjednik vlade lopov, ili ako neki ministar drpari sve što mu nadođe pod ruku. Dapače, to mi je čak i nekako normalno. Zbog čega bi se inače netko prosječno obrazovan i duševno zdrav uopće bavio politikom? Ne osuđujem ja ni činjenicu da političke stranke kradu gdje stignu. Od njih se to i očekuje. Pa nisu to molitvene zajednice. Toliko gluposti prosrati, toliko laži i poluistina izgovoriti, toliko guzica izljubiti, toliko vlastitih i tuđih života uludo protratiti, a bar malo pri tom ne omastiti brke erarskim novcem… Ma dajte, molim vas. Ne smeta mi ni to da ministarstva i državna poduzeća mažnjavaju lovu. Za boga miloga, tko će, ako ne oni? Sjediš doslovce na milijardama, dijete te pita za sladoled, a ti ćeš mu baš odgovoriti kako nemaš love i da čeka prvi u mjesecu da dobiješ plaću. Normalno da se krade. Kradu političari u Italiji, Rusiji, Nizozemskoj, Argentini, Kini, Egiptu i drugdje širom planete pa ne vidim ni jedan ozbiljan razlog zašto i ovi naši slijepci ne bi krali. Međutim, sasvim je druga stvar, kako se to radi. Kad sam nedavno čitala o onim pacerskim nesnalaženjima s crnim stranačkim fondovima, došlo mi je da iskočim iz kože. Od jedne seriozne političke organizacije prosječan čovjek očekuje izvjesnu količinu sofisticiranosti: kompjutori, bankovni računi u Švicarskoj, off shore kompanije… a bolno ga pogodi spoznaja o totalno ruralnim transferima dostojnima kakvih nakupca krava - torbe s novcem, šefica knjigovodstva zakopava partijsku dokumentaciju iza štale. A tek izgovori koje su ponudili kad su ih uhvatili s torbama punim keša. Dakle, da su zatekli klinca s prstima u pekmezu, bolje bi se snašao: te nisu oni to ukrali nego Sanader, te čim su vidjeli torbe s novcem oni su rekli da se to odnese na prvi kat, te zašto novinari pišu samo o njihovim crnim fondovima, a ne o crnim fondovima njihovih konkurenata. Međutim, prosječnog hrvatskog glasača najviše boli ovaj totalno čobanski modus operandi. Što će svijet nakon ovakve ruralne blamaže misliti o nama? Kako ćemo im pogledati u oči? „Vaša ekselencijo, pričekajte trenutak, sad će ministar, svaki čas, samo da pomuze krave.“ „Gdje nam je stranački čelnik? Kopa nešto u vrtu. Znate, proučava financijsku situaciju.“ Temeljno pitanje koje je nakon neugodnosti s crnim stranačkim fondovima ostalo visjeti u zraku glasi: kako građani i glasači mogu imati povjerenja u organizaciju koja ni svoj gotov novac ne zna sakriti kako valja? Da ja imam toliko keša, sto CIA, KGB-a, Mosada, plus cijeli ovaj naš domaći sitnež ne bi ga našli da se na glavu postave. Mogli bi me pretresati, ispitivati, slati mi inspekciju za inspekcijom, prijetiti mi, mučiti me, ali moju lovu vidjeli ne bi. Nema šanse. I kakav je to vražji „crni fond“ ako je pola stranke znalo za njega, a druga polovica fasovala iz njega? Ako je nešto crno, onda je crno. Mrak. Nitko ne zna, nitko ne vidi, nitko ne piše, nitko se ne povjerava novinarima. Kada je veliki hrvatski dužnosnik Ladislav Napuljski 1409. prodao Mlečanima Dalmaciju za 100.000 dukata (u današnjoj protuvrijednosti od oko 40 milijardi eura), formirao je jedan od najkvalitetnijih crnih fondova svog doba. Za razliku od njegovih današnjih hrvatskih nasljednika, on te novce nije zakopao iza štale, niti rekao nekom da ih odnese iz dvorca, niti je zlatnike dijelio svojim bezveznim doglavnicima u maniri pijanog Rusa. Mudri je politički dužnosnik novac pametno reinvestirao: dio je plasirao u Firencu uz 10 posto profita godišnje, dio u grofoviju Lecce koju je kroz izvlačenje profita u narednih 11 godina isisao do kosti, dio je uložio u vrlo profitabilne dionice male kraljevine Taranta gdje si je kupio titulu suverenog princa, a podmitio je i mletačkog dužda Mihovila Stenu (vele da je ovaj također formirao svoj mali „crni fond“ u kojem je Ladislav participirao sa 30 posto). Sto današnjih službi ne bi dan danas, 600 godina poslije maestralne financijske petljancije, uspjeli uhvatiti okretnog Ladislava. To je bio politička persona od formata, a ne ovi današnji musavci. Da je kojom srećom poživio, cijeli bi naš narod glasao za njega. Naši ljudi vole uspješne političare koji znaju znanje. Međutim, nešto me ipak cijelo vrijeme kopkalo. Isprva sam bila zgranuta upravo kokošarskom razinom javno razglašenih krađa. Ako netko već upravlja s 20-ak milijardi eura godišnje, za očekivati je da zdipi bar 5, 6 milijardi. Manje od toga bi krao samo totalno nesposobni papak. (Ja bih, recimo, popalila bar pola; što rekao general Rojs „Halb betrunken, halb Šarac geben“). A svi ti naši „crni fondovi“ što su ih novinari otkrili, plus cjelokupna Sanaderova navodna otuđivanja, plus sva popaljena lova iz ministarstva i državnih poduzeća ukupno su teški tričavih 10, 15 milijuna eura. Sića. Kako svi mi znamo da se, hvala lijepa, krade neizmjerno više, i da su nam kompletne državne financije de facto jedan ogroman crni fond, pala mi je koprena s očiju kad sam shvatila kako razlika između otkrivenih 10, 15 milijuna i onih pustih milijardi eura koji nestaju iz godine u godinu, najvjerojatnije završava u nekim drugim crnim fondovima, koji su, za razliku od ovih partijskih, ostali totalno zamračeni. Politički kokošari su na kraju ispali papci, dok pravi baje dudlaju svoje milijarde eura, žderu janjetinu, loču pivo i rakiju te planiraju nove, još crnje financijske poduhvate. Hoću reći, ipak nije sve propalo. Ima još nade za nas.

- 16:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.09.2011., srijeda

Komunjare

Na sam spomen komunizma spopadne me pravednički gnjev kao i svaku drugu normalnu osobu odgojenu i obrazovanu u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. Još kao curice koje su dolazak demokracije dočekale igrajući u dvorištu gumi-gumi, „komunjarama“ smo zvali gospođu Boban jer nas je tjerala iz parkića, sve one kravetine iz A i C razreda, optičara iz dvorišta koji nam je branio penjanje na zidić, sve agresivne dečke, kozu iz prirode i društva što nam je zbičila prve neopravdane sate u životu. Uglavnom, komunisti su u našem malom, dvorištem omeđenom svijetu bili totalni negativci. A negativce smo, zna se, mrzili iz petnih žila. Historijske pouke o zločinačkoj komunističkoj partiji i komunističkim progonima svih koji misle i osjećaju hrvatski, došle su tek kasnije. Sjećam se plavokosog učitelja u kojeg su sve curice iz mog razreda bile fatalno zaljubljene, kako nam sa suznim očima potanko opisuje sve gadarije i zlodjela što su ih Hrvatima činili komunisti: jahali su svećenike, istjerivali Hrvate s domaćih ognjišta, otimali im djecu i odgajali ih da mrze sve što je hrvatsko, ubijali ih. Od svega smo najviše zapamtili ovo o jahanju svećenika jer su u parkiću svi privremeno htjeli biti komunisti, a nitko svećenik. Uglavnom, jahanje velečasnih postalo je u našem vokabularu sinonim za komunizam. Kako u bližoj i daljnjoj rodbini nisam imala jednog jedinog člana komunističke partije (svega ostalog sam imala, fala bogu) mogla sam do mile volje mrziti komuniste, a da se nikome ne zamjerim. Zamišljala sam ih kao tamnopute, rošave tipove koji noću po izbama vrebaju svećenike da ih pojašu. Ili nevine Hrvate da ih ubiju. Pitala sam se koliko moraš biti poremećen pa se dobrovoljno pridružiti nekoj takvoj zlikovačkoj organizaciji? I kakav je to uopće perverzan gušt jahati velečasne? Nakon što mi je pripiti susjed jednom povjerio kako je i njegova žena – teta Dragica, sve dok se nije udala za njega bila članica komunističke partije, započele su moje antikomunističke muke koje su me drmale sve tamo do šestog, sedmog razreda. Naime, kako je prokleta komunistkinja stanovala na prvom katu, morala sam svakog dana po nekoliko puta put proći kraj njenih vrata. Što ako iznenada izleti van vitlajući nožem, ili me jednostavno otme kako bi me preodgojila? Narednih godina sam se šuljala pored Dragičinih vrata ne paleći svjetlo u haustoru, ili u suludom trku, da me ni horda crvenih vragova ne bi mogla uhvatiti. Poslije sam spoznala gorku istinu da im ne mogu umaći: pola mog dvorišta je bilo duže ili kraće vrijeme u intimnoj vezi s komunističkom strankom samo što su na to u demokraciji zaboravili. Kada sam prvi put čula za pojam lustracije, negdje u ranim gimnazijskim danima, isprva sam zamišljala taj proces kao jednu od pošasti što ih Bog opravdano šalje Egipćanima srca kamenoga: prvo pretvara vodu u krv, pa im pošalje žabe, čireve, skakavce, potom organizira pomor stoke, smrt prvorođenaca… U završnici tog veličanstvenog niza slijedila bi lustracijska aplikacija: „I na kraju reče Jahve Mojsiju: pomlatit ću sve komuniste u samostalnoj i neovisnoj zemlji Hrvatskoj“. Čak su nam pokušali organizirati lustracijske molitvene skupove na kojima bi zajednički molili Svemogućeg da jednom zauvijek pomete „crvenu pošast“, ali smo mi radije odlazili u diskač. Mislim, komunizam je komunizam, ali – dečki su dečki. S godinama smo došli do spoznaja da je dobar dio novokomponiranih antikomunista i zagovornika lustracije do prije samo par godina u komunističkom žaru jahao svećenike. Sjetila sam se svega toga dok sam neki dan iščitavala američke podatke o tranziciji Saveza komunista. Američki izvori navode kako je koncem 1989. godine u Hrvatskoj bilo 298 tisuća članova SKJ te oko 180 tisuća bivših članova. Ukupno, oko 480.000 „crvenih“. Između kraja 1989. i sredine 1990. oko 27.000 bivših komunista je pristupilo HDZ-u, a do kraja 1990. je u HDZ-u ušlo još 70 tisuća članova Partije (u međuvremenu je HDZ pobijedio na prvim višestranačkim izborima, a naši se ljudi tradicionalno opredjeljuju za pobjedničku stranu). Oko 46 tisuća članova SKJ odlučilo je ostati u stranci koja će kasnije postati SDP. Slična je situacija, prema preciznim američkim izvorima, bila i u ostalim hrvatskih strankama. Da je Bog kojim slučajem uslišio lustracijske molitve hrvatskih antikomunista i počistio sve bivše članove Partije, danas bismo se našli u devetom krugu pakla - bez predsjednika države, premijerke i predsjednika Sabora, bez barem polovice Vlade, bez većine političkih lidera, bez dobrog dijela tajkuna, medijskih mogula, čelnika vojske i policije, bez nezavisnog pravosuđa, bez akademije, bez tri četvrtine Ustavnog suda, bez direktora državnih tvrtki, bez većine gradonačelnika i mnogih drugih koji su u mlađim danima po Hrvatskoj jahali svećenike i činili razne druge nepodopštine. Bez doprinosa bivših komunista glavinjali bi danas historijskom bespućima poput izgubljenog stada ovaca, iščekujući da se na nas sjure gladni vukovi. Preostali bi nam samo Sanader, Mladen Schwartz i nekoliko biskupa lišenih komunističke prošlosti. Sve što smo postigli, postigli smo zahvaljujući komunjarama, sve što smo izgubili, izgubili smo zbog njih. Na prvi pogled, ništa se nije promijenilo: komunisti vladaju, narod sluša. Jedino što svećenike već dugo nitko ne jaše.

- 20:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

28.08.2011., nedjelja

Otrovni spin

Ima već neko vrijeme kako sam donijela čvrstu odluku: mene više nećete trovati! Do toga sam došla nakon što sam sudjelovala u analiziranju sadržaja jednomjesečnog emitiranja 10 najgledanijih informativnih emisija. Naime, jedno je kad čovjek ima dojam o nečem ili naprosto nešto intuitivno zaključi, ali sasvim je druga stvar kad se suoči s grafikonima, krivuljama i tabelama koje bjelodano dokazuju ono što je do jučer bila maglovita slutnja: kad bi se iz domaćih informativnih emisija izbacili svi marketinški sadržaji (plodove političkog, pravosudnog, ekonomskog, sportskog, kulturnog marketinga) spomenuti bi se programi smanjili za oko 63 posto. Riječju, samo trećina „informativnih“ sadržaja nije propagandno zagađena. Problem počinje onog trenutka kad se svi ti silni marketinški spinovi, poput Sanaderove noge, Dajle, kamenja temeljaca ili najnovijeg biskupskog performansa, preliju preko svojih virtualnih rubova u naš život pa počnu koegzistirati s realnim, za nas bitnim informacijama: o poskupljenju živežnih namirnica, o novim modelima bankarskih potkradanja, slabljenju kvalitete zdravstvenih usluga ili srozavanju obrazovnog standarda. Navikli da važnijim problemima posvećujemo veću pažnju, nakon dugotrajnog zatrpavanja informativnim smećem primijetit ćemo da puno više znamo o Sanaderovoj nozi ili Horvatinčićevom plovilu nego o vlastitom financijskom stanju. Hoću reći – noga i plovilo postaju važniji. U odnosu na antičku dramu što je nedavno eksplodirala u lice javnosti oko (ne)imenovanja ambasadora, naši nam se egzistencijalni problemi čine efemernima, neznatnima. Usred kolopleta povijesnih silnica što pršte između Banskih dvora i Pantovčaka, sasvim je nedomoljubno razbijati glavu banalnostima o porastu cijena povrća za 17 posto. Hrvatice i Hrvati, svima će nam biti bolje čim riješimo Dajlu. I drugdje marketinški stručnjaci sustavno preusmjeravaju pogled svojih žrtava s bitnog na nebitno, ali se to u uređenom svijetu događa u relativno kontroliranim uvjetima. „Kod vas doslovno sve može biti obmana: 24 sata mogu trajati mjesecima, besplatna infrastruktura može koštati milijune, povoljna biznis-klima može značiti 2,5 godine ratovanja s lokalnom upravom, dozvola može, ali i ne mora značiti dozvolu“, jadao mi se nedavno belgijski biznismen koji se prije tri godine doklatio u balkansku poduzetničku avanturu namamljen hrvatskim marketinškim spinom o poduzetničkoj klimi, obećanim investicijskim povlasticama i jednostavnom pokretanju posla. Pročitao je nesretnik nekakve marketinške brošure, propitao se u komorama i lokalnim agencijama o uvjetima poslovanja u Hrvatskoj, dok ga nekoliko naših znalaca najstarijeg zanata na svijetu nije smantalo. A sada - ni para, ni biznisa, i još upetljan u četiri beskonačna i vraški skupa sudska spora. Kad je pokušao izvući bar dio uloženog novca naslušao se priča o predstojećim izborima koji će definitivno razriješiti sve njegove probleme, o tradicionalnom hrvatsko-belgijskom prijateljstvu, o kralju Tomislavu, Mlečanima. Dakako, svoju lovu nije vidio. A po svoj prilici i neće. Iz podatka da je u Hrvatskoj nešto preko 72 tisuća tvrtki, što trgovačkih društava, što obrta, registrirano uz ostale djelatnosti i za bavljenje marketingom, lako se može izračunati potencijal profesionalnog muljanja u Lijepoj Našoj. Ako i zanemarimo političke stranke, medije, državnu upravu, banke, osiguravajuća društva i druge lažljivce po službenoj dužnosti, doći ćemo do šest, sedam posto radno aktivnog stanovništva što profesionalno laže proizvodeći virtualnu stvarnost koja nema veze s realnošću. Razina našeg muljanja je fascinantna možda upravo zato jer mi u naša fantaziranja na kraju obavezno i povjerujemo. (Nitko nije u stanju povjerovati u tolike budalaštine kao naš čovjek). Zato proizvođači paralelne stvarnosti na ovim prostorima ponosno probijaju granice snova. Kad netko onako, bez veze, bez utjecaja opijata, sam od sebe donese odluku „Bavit ću se marketingom“, čini mi se da je dodirnuo moralno dno. U takvoj je odluci najčešće sublimiran sav egzistencijalni očaj nesretnog čovjeka, bezizlaznost i čemer što ga je pred njega naplavio „aktualni društveni trenutak“. U svijetu, gdje se zna red, pritisnuti sličnim prilikama ljudi odlaze u Legiju stranaca, u samostan, ili jednostavno obuku dronjke pa odu prositi. Kad se sunovratiš u marketinšku provaliju, majčin sine, nema ti više tako lako van. Kao što, recimo, ne može mafijaški djelatnik doći svom capou di tutti capi i reći mu: „Prestajem s kriminalom; od sutra ću se baviti isključivo politikom“. Ma da ne bi. A tantijemi? A šutnja? A profit? A naša sveta zakletva? A interesi? Na kraju shvatiš kako ti je jedini izlaz da se iz marketinškog gliba iskobeljaš, da uvališ druge. Da bi dobio otpusno pismo moraš domamiti četiri nova sipn-doktora. Veliki muljatori muljaju srednje, srednji male, a svi skupa smantani narod, stvarajući neko čudesno bunilo u kojem je moguće sve pa i to da je dvije trećine vijesti budu čisti marketing čija je temeljna funkcija - odvlačenje od istine. Stoga, kad sada slučajno naletim na kakvu informativnu emisiju, odmah okrenem na neki manje štetan sadržaj, bliži istini. Poput turskih sapunica. Ili reklama.

- 20:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.07.2011., subota

Civitas Dei

Štovani, Glede upita našoj Komisiji o rezultatima postupka vašeg prijavljivanja na natječaj za slobodno radno mjesto simultanog prevoditelja za mađarski jezik u Državnoj upravi za kopita i rogove te o rezultatima pismenog i usmenog ispita koje ste pred ovom Komisijom polagali, izvješćujem vas slijedeće: 1. Komisija konstatira da ste udovoljili formalnim kriterijima o pristupanju prijemnom ispitu za državne činovnike: priložili ste vjerodostojne potvrde župnog ureda o krštenju, krizmi, svetoj Pričesti i ženidbi mlađe od mjesec dana. Izvod iz matične knjige krštenih vašeg malodobnog djeteta je uredovno ispravan. Izjave župnog vijeća, stranačkog ogranka i predsjednika kućnog savjeta o vašoj odanosti Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu, uredovna potvrda o čistom nacionalnom porijeklu te svjedodžba Biskupijskog arhiva da u obitelji do četvrtog koljena nemate komunista, antifašista i oboljelih od sifilisa, Komisija je također ocijenila kao vjerodostojne. Pismene preporuke dvojice kanonika, četvorice župnika i 8 kapelana kojim vas preporučuju za mjesto prevoditelja za mađarski jezik su uzete u razmatranje. Ovjerovljeni prijepisi vaših ocjena iz vjeronauka za vrtić, osnovnu i srednju školu uz pohvalnice vjeroučitelja su provjereni te su kao vjerodostojni priloženi natječajnoj dokumentaciji. 2. Na usmenom dijelu prijemnog ispita niste zadovoljili, budući da ste točno odgovorili samo na 768 pitanja, dok ste na preostala 32 odgovorili netočno ili djelomično netočno. U pismenom dijelu ispita također niste zadovoljili zato jer ste točno odgovorili na 472 pitanja dok na 28 pitanje niste dali točne odgovore. Pomno proučivši strukturu netočnih odgovora, sa žaljenjem konstatiramo da niste uspjeli odgovoriti na neka krucijalna pitanja, poput, primjerice, o Anastaziju Aleksandrijskom, Prvom nicejskom saboru, Hugu iz Svetog Viktora, sv. Gertrudi Velikoj, sv. Mehtildi Magdeburškoj, Ivanu Tauleru te na pitanje o imenima prvih Hrvata koji su sudjelovali u pokrštavanju Hrvata. Uz to, na ispitu ste iskazali mizerno poznavanje glagoljice i glagoljske mise. Prilikom nabrajanju svetih proroka preskočili ste ih dvojice - Hošea i Hageja. Niste precizno odgovorili na pitanje o poretku zagrebačkih biskupa od 1094. do danas (propustili ste navesti biskupe Stjepana II, Aleksandra i Benka), a niste najpreciznije objasnili ni Pavlovu Poslanicu Titu? Komisija drži da bi svaki državni činovnik morao znati precizno odgovoriti na spomenuta rutinska pitanja. Kao osobito nezadovoljavajući je kategoriziran vaš slobodni sastav na temu „Što osjećam za Hrvatsku biskupsku konferenciju“, koji je ocijenjen kao nedovoljno entuzijastičan te emocionalno distanciran i hladan. S naprijed iznesenim u svezi, Komisija je zaključila kako niste zadovoljili na prijemnom ispitu za radno mjesto prevoditelja za mađarski jezik. Kandidat koji po našem mišljenju optimalno udovoljava navedenom radnom mjestu osim što je u svom pismenom sastavu iskazao snažnu ljubav prema katoličkoj hijerarhiji u Hrvatskoj, predočio je dvije nadbiskupske te četiri biskupske preporuke za radno mjesto, a vlastitim je novcem kupio 12-cilindarični Mercedes S 65 AMG, 630 KS, 5980 ccm i poklonio ga svojoj župnoj zajednici čime je iskreno manifestirao svoje duboke osjećaje prema Crkvi i Narodu. Navode kako odabrani kandidat ne samo da nije završio poslijediplomski specijalistički studij mađarskog jezika i književnosti nego da uopće nije studirao mađarski te da zapravo ni ne govori mađarski, Komisija ocjenjuje kao tendenciozne i i irelevantne, budući da je izabrani kandidat još mlad te stoga može, sukladno katoličkoj dogmatici, slobodno studirati pa i naučiti mađarski jezik. Sa svojim stručnim mišljenjem Komisija je upoznala Nacionalni Episkopat koji ga je u cijelosti prihvatio i koji će u narednim danima donijeti odgovarajuću odluku o popunjavanju radnog mjesta simultanog prevoditelja za mađarski jezik u Državnoj upravi za kopita i rogove. Dominus vobiscum. Predsjednik Komisije

- 13:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.05.2011., nedjelja

Kome smeta prisluškivanje?

Opaska o „zidovima koji imaju uši“, što bi uslijedila poslije svakog glasnijeg ogovaranja vlasti, stvorila je kod mene još od malih nogu pohvalnu naviku da nikad ne lajem protiv dužnosnika. Ni sadašnjih, ni prošlih, ni budućih (prošli se mogu vratiti, a iz toga tko je sve danas dužnosnik jasno proizlazi da se doslovno bilo koji krkan može za godinu, dvije dočepati dužnosničke fotelje). Može me netko nagovarati koliko hoće, može me provocirati, može mi tri dana i tri noći nabrajati nevjerojatne gluposti koje su počinili ili izgovorili, ali to da će ja nešto glasno blebnuti protiv vlasti – nema šanse! Da se razumijemo, to nipošto ne znači da ja nemam kritičko mišljenje. Itekako ga imam, al' ga držim za sebe. Gledam, recimo, tupog bilmeza, ne zna tko mu glavu nosi, lupeta nešto bez veze što pas s maslom pojeo ne bi, pitaju me što mislim o njemu, a ja oduševljeno ustvrdim: „On je fenomen!“ I obavezno dometnem: „Ah, kako je samo pametan! To ja zovem – politički kapitalac!“ S godinama se čovjek privikne na zbunjene poglede sugovornika. Stoga sam ovih dana oduševljeno čitala o praksi masovnog prisluškivanja koju će u Hrvatskoj uvesti početkom jeseni. Novine pišu da će prislušni djelatnici moći građanima krišom provaljivati u kuće i stanove te postavljati bube koje prisluškuju, smjeti će prisluškivati telefone, automobile, kopati po računalima. Dakako da su me sve ove vijesti raspametile od radosti: naša će vlast konačno moći djelotvorno razlučiti žito od kukolja (pod žitom mislim na nas koji im smjerno plaćamo ogromne poreze i ne blejali protiv njih, a pod kukoljem sve ostale, plus – nacionalne manjine). Ako su identične mjere prislušne politike još prije godinu, dvije, uvele 3 notorno evropske zemlje – Srbija, Bosna i Albanija, zašto ne bismo i mi? Zar smo mi gori? Međutim, bit ću sasvim iskrena, malo me zasmetao detalj da će policijsko-prislušni djelatnici ubuduće krišom provaljivati u stanove i kuće građana. Prema mom viđenju ovog delikatnog problema, provaljivanje se lako može izmetnuti u prilično neugodnu aktivnost. Recimo, ovlaštenu službenu osobu građanin zatekne i nasrne ne znajući, nesretnik, da je riječ o policajcu koji obavlja legitimnu kazneno-procesnu radnju provale. Ili, državljanin dođe kući i ugleda djelatnika sigurnosne agencije pod krevetom. Normalno, prepadne se, vrisne, opsuje nehotice. Ne bi on tako reagira da zna tko je, ali ne zna. Je li to onda vrijeđanje službene osobe pri vršenju dužnosti? A što ako je neodgovorni državljanin ugradio skriveni alarm pa se policijski provalnik iznenadi i potrese, ili, nedajbože, dobije infarkt. Gdje smo onda? Stoga bih ja cijeli taj postupak poboljšala uvođenjem tri dodatne kazneno-procesne mjere. Kao prvo, donijela bih odredbu po kojoj se kopija ključa svake sobe, stana, kuće, vikendice, firme u državi, mora u roku od 24 sata dostaviti policiji, da njihov djelatnik, ako poželi negdje ući, uzme ključ i pristojno uđe, a ne da provaljuje i izlaže se pogibelji. Kao drugo, naredila bih svim punoljetnim državljanima da sami tajno snimaju sve svoje razgovore te da snimke istog dana dostavljaju policiji (kažu da je svojedobno Nikolai Chauchesku omogućio stanovništvu kupovinu isključivo ozvučenih telefona što je u svakom slučaju pohvalna praksa o kojoj treba razmisliti). I na kraju, kao treće, otvorila bih službeni mail-servis pri MUP-u te istovremeno zabranila korištenje svih ostalih. Slična je mjera u Kini polučila fantastične rezultate. Uostalom, zašto bi se pošteni građanin bojao prisluškivanja? Dapače, vjerujem da se svaki častan čovjek veseli nadolazećim mjerama. Samo će se vlast koja brine o dobrobiti svojih građana i koja iskreno vodi računa o njihovom mišljenju, upustiti u tako kompliciranu i skupu aktivnost. Zar nismo kroz cijelu mukotrpnu povijest snatrili o gospodarima koji imaju sluha za nas? Konačno smo, nakon 13 stoljeća, dočekali ono o čemu smo u proteklim vremenima maštali: dobili smo vlast koja ima uho za svakog hrvatskog čovjeka.

- 12:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

04.05.2011., srijeda

Stado

Ima nešto čudesno, upravo onostrano, u mentalitetu što se stvara u interakciji između predvodnika i sljedbenika u nekom stadu. Ne mislim konkretno na ovo ili ono stado, već na stado općenito. Činjenica da smo dio stada kao da nam smanjuje prosudbenu moć 40, 50 posto. U procjepu između mišljenja stada i vlastitog mišljenja, požrtvovno prinosimo kao žrtvu-paljenicu rezultate rada vlastitog mozga. („Molim te lijepo, kome ti vjeruješ, meni ili vlastitim očima“, uvrijeđeno je pitao Teo suprugu kad ga je uhvatila s tajnicom in flagranti). Kad malo bolje razmislim, nema te budalaštine koju vjerni sljedbenik stada neće spremno prihvatiti samo ako je ona od „općeg interesa“ za njegovo stado i ako su je tako kategorizirali njegovi predvodnici. Koji bi, recimo, normalan srednjoškolski profesor popušio ispriku tipa: „Jučer me je iz pritvorske jedinice u Salzburgu nazvao bivši premijer dr. Ivo Sanader i zaprijetio da će mi pobiti roditelje, brata i sestru ako vam danas u školu donesem zadaću; nisam se usudio kockati sa životima mojih najbližih pa nisam napisao zadaću“ Međutim, ako taj isti srednjoškolski profesor pripada nekom od općeprihvaćenih „kolektiviteta“ (stranka, tim, ekipa) njegova će moralna, stranačka i svjetonazorska obveza biti javno iskazati vjeru u sve navedene nebuloze, od prve do posljednje: on će učeniku-Sanaderovoj-žrtvi dati peticu, opravdati ga za slijedećih deset nenapisanih zadaća te o tome sastaviti opširan izvještaj s opaskama i fusnotama za Središnjicu i Ministarstvo. Ako je član nekog novinarskog tima, ovisno o politici vlasnika medija i najvećih oglašivača, pripadnik stada će spremno izraziti javno gnušanje nad odurnim postupcima bivšeg premijera Sanadera, njegovog nasrtaja na „nevinu dječicu“ i hrvatski nacionalni obrazovni standard. Dapače, on će u najplemenitijoj maniri istraživačkog novinarstva objaviti ekskluzivne fotografije učenika i njegovih roditelja snimljenih na nekoj plaži prije 15-ak godina, proliti će pred žednu javnost sve što su o zlostavljanom dečku rekli njegovi susjedi i tete iz vrtića, nanizat će i potresne dogodovštine s njegovog maturalca u Barceloni. Ukoliko, recimo, pripadnik stada participira u kakvoj tužiteljskoj ekipi, on će pomno saslušati srednjoškolca koji nije napisao domaću zadaću i detaljno ga ispitati o svim najsitnijim detaljima i potankostima što mu je bivši premijer radio prije, tijekom i poslije izricanja telefonske prijetnje, da li je Sanader najprije prijetio roditeljima ili bratu pa potom sestri ili obrnuto te o tome promptno dati opširnu izjavu pred okupljenim redakcijskim timovima. Istaknuti politički dužnosnik stada će naizgled neutralno izdeklamirati: „Neka institucije pravne države rade svoj posao“, a svima će nama biti itekako jasno kakva se intencija skriva ispod privida neutralnosti i što on o tome zapravo misli. Teledirigirana predodžba o Sanaderu kao krivcu za raznorazne stvari će se postupno širiti. On će biti odgovoran za poskupljenja živežnih namirnica, povećanu nezaposlenost, porast broja oboljelih od kardiovaskularnih bolesti, a bogme i zato jer je muž došao kući pijan (nagovorio ga bivši premijer), ili kad žena stuče novce od režija na nove cipelice. Pitanje je vremena kad će ovaj trend prepoznati te u praksi primijeniti i različiti kriminalni djelatnici: - Poštovani gospodine suče. Nikad meni ne bi palo na pamet obijati trafike po gradu, osobito jer sam ja na glasu kao iznimno pošten čovjek, da mi doktor Sanader nije gurnuo nož pod vrat i zaprijetio muževnim glasom: „Il' ćeš ga opljačkat, il' ću te zaklat ki pijevca“. I što sam mogao, molim vas lijepo? Tko sam ja da odbijem poslušnost hrvatskom premijeru? Da ja vidim tog hrvatskog suca koji će na ovakve tvrdnje politički osviještenog kriminalnog aktivista nehajno odmahnuti rukom i nasmijati se. To bi značilo da svjesno umanjuje društveno-političku opasnost od doktora Sanadera pa čak i da možda potajice gaji simpatije prema njegovoj negativnoj pojavi. Taj bi nesretnik navukao na sebe sumnje i neprijateljstva medija, njegovo bi obnašanje dužnosti doveli u pitanje svi pripadnici svih stada koje su u posljednjih dvije, tri godine izrazili negativno mišljenje o doktoru Sanaderu, ili koji su ranije o njemu imali afirmativno mišljenje, ali su ga promijenili pod pritiskom novih predvodnika. Doduše, i Sanader je koristeći identičnu tehnologiju optuživao prethodnika – Račana, ovaj je optuživao Tuđmana, Tuđman – komuniste, ovi Hitlera i kralja Aleksandra, potonjima su opet za sve bili krivi Turci i austrougarska vlast. I kad se bolje razmisli, za sve je zapravo kriv Hamurabi. A pripadnici stada, prošlih, sadašnjih i budućih, trče li trče za svojim predvodnicima. Trče i bleje.

- 20:51 - Komentari (15) - Isprintaj - #

19.04.2011., utorak

Navodna Kardinalova psovka

Reci mi kako psuješ i reći ću ti tko si, mogao bi glasiti uvod u kakav popularan self-help priručnik namijenjen dužnosničkim aspirantima. Na razmišljanje o ovom osjetljivom pitanju naveo me navodni incident, kada je uzoriti kardinal Bozanić navodno opsovao svoje smotane pomoćnike nakon što su ga spalili za 20 milijuna kuna u Karlovačkoj banci. Prema izvještavanju hrvatskih medija, Uzoriti je na informaciju da je preko noći dovedena u pitanje sudbina višemilijunskog crkvenog depozita poludio i viknuo: „Dovraga, kako se to moglo dogoditi?“. Na stranu to da mene netko zavrne za 20 milijuna kuna ja bih ga izbola nožem dok je Bozanić tek pristojno opsovao, što bjelodano svjedoči o tome da je Kardinal jedan fin i kulturan čovjek, a ja balkanska divljakinja, ali kakva je to psovka u kojoj se ne spominje ni spolni odnos, ni fekalije, ni majka, otac, rodbina, incest, životinje? Budući da je riječ o navodnom događaju od fundamentalnog značaja za hrvatski narod, odgovor sam potražila u znanosti. Alessandro Duranti u Lingvističkoj antropologiji navodi kako su psovke ishodišno bile čarobne, obredne riječi, koje je okruživao tabu, izgovarale su se isključivo u specijalnim prigodama i prenosile usmenom predajom u obitelji s koljena na koljeno (to su one arhe-čarobne riječi koje je otac na samrti u najstrožoj diskreciji izgovarao šaptom najstarijem sinu). Marvin Keene Mayers u Kulturnoj antropologiji odlazi korak dalje pa tvrdi da su prve svakog riječi jezika upravo psovke. Recimo, naš daleki hrvatski predak, tadašnji visoki plemenski dužnosnik, brusi mirno i dostojanstveno kamenu sjekiru na svojoj tisućljetnoj djedovini, kadli prijeđe livadom neki srpski pračovjek; naš se uznemiri i klepi se kamenom po prstu. Kako je burno i glasno reagirao, oko njega su se okupili ostali preci koji su te čarobne riječi pomno pamtili i počeli ponavljati, služiti se njima u međusobnoj komunikaciji. Tek nakon psovki, Stari Hrvati su izmislili nove riječi za „sunce“, „šumu“, „vatru“, „Srbe“, „žene“, „meso“ itd. Ostalo je legenda. Richard Stephens sa Sveučilišta Keele je ustanovio kako je za psovanje zadužen emocionalni centar u desnoj poluci mozga (ljevaci puno ljepše psuju od dešnjaka) te da nas psovanje čini otpornijim na bol budući da se pri izgovaranju ovih „svetih“ riječi povećava srčani puls, pojačano se znoje dlanovi i nastupa emotivna uzbuđenost. Rezultanta je podizanje razine adrenalina što se najvjerojatnije razvilo kako bi omogućilo našim precima odupiranje napadima raznoraznih predatora. No, da li je izraz „Dovraga“, koji je navodno upotrijebio Uzoriti Kardinal, uopće psovka? Tu se mišljenja teoretičara razilaze. Tradicionalisti drže da jeste, budući da tu psovku još koncem 19. stoljeća upotrijebio Vjenceslav Novak u kultnom hrvatskom horroru „Posljednji Stipančići“: - U stranu, da vas vrag nosi! - vikne sada žestoko prvi kočijaš i stane bezobzirno švigati bičem nad glavama. Druga grupa teoretičara – modernisti, drže da taj navodni Bozanićev izričaj uopće nije psovka, osobito ne hrvatska psovka, već da je riječ o najobičnijoj invokaciji, poput, primjerice, zazivanje muza u antičkom pjesništvu. Otpraviti nekoga đavlu, sotoni, ne sadrži u sebi ni jedan od konstitutivnih elemenata autentične hrvatske psovke: seksualnost, tjelesne izlučevine, bližu i daljnju rodbinu ili blasfemiju. I tu dolazimo do ključne točke u kojoj ja znanstvenom metodologijom dokazujem da je riječ o podlim objedama izrečenim na račun duhovnog vođe svih Hrvata. Kad bi se blazirano „Dovraga“ i kategoriziralo kao psovka (bez obzira na to jesu li u pravu tradicionalisti i modernisti), morali bismo dovesti u pitanje razinu obrazovanja u hrvatskim vrtićima, budući da već i hrvatski pučkoškolci imaju puno bogatiji vokabular (u ovoj spiritualnoj disciplini Hrvatska je apsolutna svjetska velesila, odmah uz bok Mađarima i Portugalcima). Kardinal Bozanić je, prema službenoj biografiji, rođen u Hrvatskoj, završio je ovdje osnovnu školu, gimnaziju u Pazinu, fakultet u Rijeci i Zagrebu, zarađivao je za džeparac radeći među gastarbajterima u Njemačkoj, služeći vojni rok u Peći na Kosovu. Da li je moguće sve to preturiti preko glave, a ne upoznati solidan fond autentičnih hrvatskih psovki, puno serioznijih od „Dovraga“? Dakako da nije. I da je na ušima sjedio, nema šanse da ne bi čuo i zapamtio kakvu kvalitetnu psovku. E sad, zašto bi itko kome su poznate ozbiljne psovke pribjegavao infantilnim invokacijama na razini dvogodišnjeg djeteta, oko kojih čak i stručnjaci dvoje jesu li ili nisu psovke? Osobito kad te netko zavrne za 20 milijuna kuna, pa ti je srčani puls povećan, želudac u grču, dlanovi se znoje, usta suha, ruke ti se tresu, a ti proživljavaš emotivnu uzbuđenost ravnu potresu, cunamiju i smrti u obitelji odjednom. Ma, da je svetac, da je vrhunski svjetski intelektualac s privremenim boravkom u Hrvatskoj, vjerujte – opsovao bi. Ne nekakvo anemično „Dovraga“, već normalno, da se brda potresu, a mornari pocrvene. Sve u svemu, hrvatski mediji su iznijeli na svjetlo dana bezbožnu objedu koja ima za cilj dovesti u pitanje hrvatstvo našeg duhovnog vođe. Nek' znaju, dušmani, da im to neće proći za rukom. Jer ako išta znamo, znamo psovati.

- 10:20 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.